U kontekstu ocjene aktualnih odnosa Hrvatske i Njemačke, Martens za Telegram spominje kako radi na knjizi u kojoj se bavi raspadom Jugoslavije te da pritom koristi podatke iz njemačkih državnih arhiva. Dalje u tekstu članka ističe problematiku međusobnih odnosa njemačkog saveznog kancelara Helmuta Kohla i predsjednika Republike Hrvatske Dr. Franje Tuđmana:
„Što se Hrvatske tiče, mogu na primjer ustvrditi da osobni odnosi Franje Tuđmana i Helmuta Kohla nisu bili posebno dobri. Konkretnije: Kohl nije volio Tuđmana na osobnoj razini. Baš nekidan razgovarao sam s Elmarom Brokom, političkim veteranom CDU-a koji je dugogodišnji europarlamentarac.
Brok mi je rekao da je Kohl ispočetka gajio određeno nepovjerenje prema Tuđmanu kao bivšem Titovu generalu. Ali mislim da su postojali drugi, važniji razlozi. Jedan je bila Tuđmanova sklonost da na početku razgovora drži duga, opsežna predavanja o hrvatskoj povijesti, umjesto da prijeđe na stvar. Kohlu se to nije sviđalo iako je i sam bio povjesničar…“
Nadalje, Martens spominje kako postoji službeni dokument o susretu njemačkog saveznog kancelara Helmuta Kohla i predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića iz studenog 1991. godine u kojem se mogu iščitati Kohlovi stavovi o Tuđmanu:
„Prema zapisniku sa sastanka, Izetbegović je u Bonnu kritizirao Tuđmana te kazao kako hrvatski vođa ‘nije bio dovoljno uglađen da ne učini ozbiljne političke greške’. I, opet po protokolu, Kohl se itekako slagao s Izetbegovićevom negativnom ocjenom Tuđmana.
To je nešto što nisam očekivao prije nego što sam započeo istraživanje za svoju knjigu, jer sam uvijek mislio da su odnosi Kohla i Izetbegovića prilično dobri. Dakako, treba imati na umu da dokumenti nikad u potpunosti ne odražavaju političku stvarnost, ali građa u arhivima njemačkog ministarstva vanjskih poslova pokazuje da ni odnos Tuđmana s ministrom vanjskih poslova Hansom Dietrichom Genscherom nije bio bez poteškoća…“
Nadalje, Martens navodi kako su se odnosi između njemačkog ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera i predsjednika Republike Hrvatske Dr. Franje Tuđmana zaoštrili zbog „Tuđmanovih planova o aneksiji dijela Bosne, o čemu je, tvrdi, prvi hrvatski predsjednik otvoreno govorio iza zatvorenih vrata u Bonnu.“
U nastavku Martens navodi sljedeće:
„Prije susreta Genschera i Tuđmana u Bonnu u srpnju 1991. diplomati ministarstva vanjskih poslova pripremili su svom ministru takozvani ‘prijedlog za razgovor’…
Predložili su da Genscher izravno upita Tuđmana jesu li točni medijski napisi kako se zalaže da Bosnu i Hercegovinu između sebe podijele Hrvatska i Srbija. U slučaju da Tuđman to potvrdi, diplomati su savjetovali Genscheru da izda upozorenje: ako Tuđman dovodi u pitanje granice Bosne i Hercegovine, implicitno bi dovodio u pitanje i granice Hrvatske. Interni transkript razgovora od 18. srpnja 1991. – koji je, kao i obično, 30 godina držan pod oznakom tajnosti – pokazuje da je Tuđman u susretu s Genscherom doista doveo u pitanje teritorijalnu cjelovitost Bosne…
Kaže da je, prema transkriptu, Tuđman izjavio da su granice BiH nakon Drugog svjetskog rata uspostavili jugoslavenski komunisti “na povijesno i geopolitički apsurdan način”. “Dio Bosne u kojem žive Hrvati, kazao je, već je prije Drugog svjetskog rata bio u sastavu Hrvatske. U konačnici, Tuđman je jasno dao do znanja da ostaje pri svojim idejama o podjeli Bosne između Srbije i Hrvatske. Nažalost, iz dokumenta nije jasno kako je Genscher odgovorio i je li slijedio preporuku svojih diplomata da upozori Tuđmana kako osporavanje granica Bosne također znači implicitno osporavanje granica Hrvatske…“
Iz navedenog teksta evidentno je kako Martens promatra predsjednika Republike Hrvatske Dr. Franju Tuđmana kao ključnog zagovaratelja podjele Bosne i Hercegovine.
U ovim izjavama otvara se nekoliko pitanja:
1. Smiju li se povijesni događaji, odluke i procesi tumačiti samo na temelju jednog izvora (u ovom slučaju Arhiva njemačkog Ministarstva vanjskih poslova) a da se dobiju pouzdane i točne analize?
2. Smiju li se pojedine izjave izvlačiti iz jednog konteksta (u ovom slučaju vremensko-prostornog odnosa) i stavljati u neki drugi kontekst te promatrati kroz prizmu današnjice?
3. Smiju li se ignorirati (bar po ovom što je objavljeno) drugo i relevantno povijesno gradivo?
Ad 1.
Kratki i jednostavni opis o tome kako treba planirati i voditi se u istraživanjima povijesti dostupan je na ovoj
web stranici.
Pored izvora navedenih u Ad 3 ovog rada, pokazat ćemo na jednostavnom primjeru koliko je pogrešno donositi zaključke samo na temelju izvora iz jednog arhiva. Dana 28. svibnja 2025. godine u
Večernjem listu objavljen je memorandum Madeleine Albright, američke diplomatkinje koja je od 1993. do 1997. godine obnašala dužnost veleposlanice Sjedinjenih Američkih Država (SAD) pri Ujedinjenim Narodima (UN) (slika 1.). Ovaj dokument dokazuje kako su u navedenom razdoblju 1991.-1995. godine na Zapadu nastajali brojni planovi kao rezultat dogovora, pregovora i raspoloživih mogućnosti za razrješenje rata u bivšoj Jugoslaviji te da su ideje o podjeli granica dolazile iz drugih izvora a ne iz Hrvatske. Odnosno, da je Hrvatska bila optuživana za nešto što nije radila Hrvatska nego oni koji su u znatnoj mjeri lažno za to isto optuživali Hrvatsku.
Ovaj dokument, Memorandum nastao je 3. kolovoza 1995. godine i upućen je od strane Madelein Albright (tadašnje veleposlanice SAD pri UN) prema tadašnjem savjetniku predsjednika SAD za nacionalnu sigurnost, Anthonyju Lakeu dan prije početka vojno-redarstvene operacije „Oluja“. U memorandumu koji je dostupan na službenim stranicama
Elektroničke čitaonice Središnje obavještajne agencije (CIA - FOIA) spominje se mogućnost prava srpskog naroda u BiH na odcjepljenja iz BiH (pripajanje „Velikoj Srbiji“) uz razmjenu teritorija i stanovništva (slika 2.). A to izravno znači podjela te prestanak postojanja Bosne i Hercegovine u njenim međunarodno priznatim granicama.
Slika 1. Memorandum za savjetnika za nacionalnu sigurnost od ambasadorice Albright. Izvor: Večernji list, 28.5.2025.
Slika 2. Dio teksta u
Memorandumu u kojem se spominje navedeno
Navedeni dokument jasno ukazuje na to kako je 1995. godine dio američke administracije bio spreman prihvatiti razna rješenja podjele BiH ako bi to stabiliziralo situaciju i okončalo rat. Kasniji tijek razvoja vojne i diplomatske situacije (odnosno pobjede hrvatskih oružanih snaga ostvarene na teritoriju Hrvatske te BiH) preusmjerio je politiku Zapada i drugih aktera prema očuvanju cjelovite BiH i potpisivanju Daytonskog sporazuma kao trajnog rješenja.
Ad 2.
Martens iz tvrdnji o lošim, odnosno ne tako dobrim odnosima između Tuđmana, Kohla i Genschera, izvodi
zaključak kako je podjelu Bosne i Hercegovine (BiH) inicirao službeni Zagreb, odnosno Tuđman. Time je iz interpretacije
isključio širi politički kontekst što navodi čitatelje na krive i nepotpune zaključke. Ideja promjene unutarnjih granica tada još uvijek postojeće države SFR Jugoslavije, teritorijalne podjele BiH ili razmjene teritorija, razmatrana je kao mogućnost na više razina tijekom 1991.-1995. godine. O tome nam svjedoče službeni zapisi Europske zajednice (EZ) koje donosi Ivan Bilić u svojem radu
Kronologija raspada SFRJ i stvaranje Republike Hrvatske do 15. siječnja 1992. objavljenom 2005. godine u časopisu National Security and The Future.
Tako je, primjerice, Nizozemska kao predsjedatelj EZ-a 13. srpnja 1991. godine (prije sastanka u Bonnu) predložila „razmatranje mogućnosti dogovornih promjena unutarnjih granica između postojećih Republika iz sastava SFRJ.“ (Bilić, 2005: 132, prema knjizi Lorda Davida Owena „Balkanska odiseja“). U obrazloženju se tvrdilo da je nemoguće zamisliti miran raspad Jugoslavije na šest nezavisnih republika u njihovim tadašnjim granicama te da „trenutačna zbivanja upućuju na dobrovoljnu promjenu unutrašnjih granica kao moguće rješenje.“ (Bilić, 2005: 133). Iako prijedlog nije prošao jer ga je većina članica EZ odbila, radilo se o mogućnosti koja se aktivno razmatrala i koju je kasniji supredsjedatelj Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji David Owen isticao kao jedino rješenje smatrajući kako „uporno ostajanje kod međunarodnih granica šest republike bivše Jugoslavije (…) bila ludost veća od sama preuranjena priznanja.“ (Bilić, 2005: 133).
U takvoj situaciji kad relevantni međunarodni čimbenici razmišljaju o promjeni republičkih granica Jugoslavije kao načinu na koji se može pokušati, prema njihovom mišljenju, izbjeći rat u Jugoslaviji, a u skladu
s velikosrpskom ideologijom o teritorijalnom jedinstvu Srba koji žive širom bivše Jugoslavije, hrvatsko vodstvo povlači racionalan potez. Odbacuje mogućnost prihvaćanja mijenjanja hrvatskih republičkih granica te najavljuje da će Hrvatska, u slučaju mijenjanja republičkih granica u Bosni i Hercegovini, zadržati pravo na zaštitu vlastitih nacionalnih interesa kao i interesa hrvatskog naroda u BiH.
Ad 3.
Neizostavni dokumenti koji se moraju uzeti u obzir prilikom analize donošenja odluka svih bitnih čimbenika predstavljaju i objavljeni stenogrami
sjednica hrvatskog državnog vrha kao i Predsjedništva BiH (
1,
2,
3,
4,
5,
6 i
7) te Zapisnici razgovora predsjednika republika i predsjednika predsjedništava republika (
1,
2 i
3).
Dodatan izvor svih ključnih dokumenata o Bosni i Hercegovini u navedenom periodu objavljen je u knjizi „
Istina o BiH“. Autori daju objektivan i pun pristup svim dokumentima koji su utjecali na razvoj političkih, sigurnosnih, društvenih, vojni i drugih događanja unutar Bosne i Hercegovine kao i prikaz svih sporazuma i dogovora. Stavljaju ih u točan i objektivan vremenski kontekst bez predrasuda.
Tijekom suđenja pred sudom ICTY, general Slobodan Praljak prikupio je i objavio izuzetno brojnu
količinu primarnih povijesnih dokumenata koji govore o odnosu Hrvatske prema Bosni i Hercegovini tijekom 1990.-1995. godine. U tim se dokumentima vidi da slika nije toliko crno-bijela te da bi bez pomoći iz Hrvatske (vojne, logističke, obavještajne ljudske, humanitarne….) Bosna i Hercegovina teško uspjela u obrani svog teritorijalnog i političkog suvereniteta.
S obzirom da je to doba globalnih previranja te da je primarni interes tadašnjeg njemačkog vodstva dobiti suglasnost velikih svjetskih sila kako bi moglo doći do ujedinjenja dviju njemačkih država (o čemu smo pisali
ovdje), shvatljiva je nervoza njemačkog državnog vrha o krizi te krvavom raspadu bivše Jugoslavije koji je Njemačkoj mogao poremetiti njihov strateški cilj; ujedinjenje dvije države njemačkog naroda.
Kad se svi ovi dokumenti prouče može se doći do zaključka o stvarnim uzrocima i razlozima krvavog raspada SFRJ, o međusobnim odnosima na nacionalnoj i međunarodnoj sceni, kao i o tome koliko je tko od sudionika mogao donositi informirane odluke te koliko je u prostor javnog znanja uneseno neistina i tendenciozno postavljenih netočnih konstrukcija.
Zaključak:
U ovim izjavama postoji nekoliko bitnih pogrešaka:
1. povijesni događaji, odluke i procesi se ne smiju tumačiti samo na temelju jednog izvora (u ovom slučaju Arhiva njemačkog Ministarstva vanjskih poslova);
2. izvlačenje pojedinih izjava iz jednog konteksta (u ovom slučaju vremensko-prostornog odnosa) i stavljanje u neki drugi kontekst i promatranje kroz prizmu današnjice, neumitno vodi na pogrešne zaključke te
3. ignoriranje (bar po ovom što je objavljeno) drugog relevantnog povijesnog gradiva vodi ka pogrešnim zaključcima.
Mihael Martens, bez šire analize dostupnog arhivskog gradiva te na temelju izvora iz samo jednog arhiva, odnosno jednostranog i nepotpunog tumačenja činjenica, donosi netočne i neistinite zaključke o ozbiljnim procesima i događajima koji imaju višedimenzionalnu arhitekturu donošenja odluka čime čitatelje dovodi u situaciju donošenja pogrešnih zaključaka.
Izv. prof. dr. sc. Gordan Akrap
Ante Letica, mag. oecc.