Objave
Je li istinita tvrdnja da je "Njemačka 1991-1992 narušila četvrto načelo o teritorijalnoj cjelini država kad je priznala nezavisnost Slovenije i Hrvatske" kako tvrdi Marija Zaharova?
08.10.2025 06:49 AM
127 views
Dana 7. listopada u 18:28 sati je na web portal Sputnik Srbija objavljena vijest sljedećeg naslova: Zaharova o svim kršenjima Helsinških principa - bombardovanje Jugoslavije, priznanje Kosova i "Oluja".

U tom članku se prenose tvrdnje Marije Zaharove, glasnogovornice ruskog Ministarstva vanjskih poslova o „kršenjima Helsinške povelje“ od strane EU i NATO saveza. Ne ulazeći u druge tvrdnje čiju je istinitost također potrebno provjeriti, ovdje ćemo se usmjeriti na sljedeće dvije tvrdnje:

1. Prema Zaharovoj, Nemačka je 1991–1992. godine narušila četvrti princip o teritorijalnoj celini država kada je priznala nezavisnost Slovenije i Hrvatske usred etnonacionalnog konflikta u Jugoslaviji, što je ubrzalo raspad južnoslavenske države.

2. „Princip V – mirno rešavanje sporova: 1995. godina, operacija 'Oluja' – suprotno posredničkim pokušajima OBSE i trećih strana u etnonacionalnom konfliktu između Hrvatske i Republike Srpske Krajine, Zagreb je odbio mirno rešenje i prešao na etničko čišćenje“, nastavila je ona.

Ad 1. 
Neovisnost Republika Slovenije i Republike Hrvatske postignuta je priznanjem od strane brojnih država 

Na promjenu stavova međunarodne zajednice u odnosu na priznanje, posebno Republike Hrvatske, između ostalog, snažno je utjecao i nametnuti joj rat, pokušaj ubojstva predsjednika Tuđmana te razaranja gradova i sela u Hrvatskoj od strane agresora (Jugoslavije, Srbije, Crne Gore). Hrvatska je organizirala demokratski i slobodni referendum o neovisnosti gdje su glasači iznijeli jasan stav o želji za stvaranjem samostalne i suverene Republike Hrvatske. Bitan obol u procesu priznanja dala su i mišljenja Badinterove komisije koje su stvorile i pravni temelj za priznanje činjenice da SFRJ više ne postoji (mišljenje broj 8). O politici Njemačke prema raspadu SFRJ potrebno je pročitati knjigu Michaela Libala koja vrlo podrobno donosi proces promjene stavova u Njemačkoj u odnosu na traženje opstanka SFRJ pa sve do prihvaćanja činjenice da je potrebno priznati stvarnost da SFRJ više ne postoji. Nije Njemačka bila ta koja je priznala neovisnost nego je to dana 15.1.1992. učinila cijela tadašnja Europska zajednica (današnja EU). Namjernim izvlačenjem Njemačke i stavljanjem u drugi kontekst se pokušava povezati proces krvavog raspada SFRJ (uistinu nastalog agresivnom politikom Srba u želji za stvaranjem Velike Srbije) s povijesti iz 2. svjetskog rata. Također je potrebno istaknuti kako Domovinski rat nije bio „etnonacionalističke“ naravi; nije bio konflikt nego rat uzrokovan oružanom agresijom na Sloveniju i Hrvatsku; i ta je agresija ubrzala raspad SFRJ a ne priznanje Slovenije i Hrvatske. Više o bitnim događajima u tom procesu se može naći na ovom izvoru.

Ad 2.
„Republika Srpska Krajina“ nije bila država stoga ne može biti u istoj razini važnosti i međunarodno pravnog subjektiviteta kao Republika Hrvatska. Srpski su predstavnici bili ti koji su na pregovorima u Švicarskoj odbili i posljednji plan međunarodne zajednice poznat pod nazivom Z4 koji im je nudio velike ustupke. Hrvatska je planove prihvaćala i tražila način za mirno rješenje sukoba. 

Da je Hrvatska htjela isplanirati i provesti etničko čišćenje pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj sasvim sigurno bi protjerala i Srbe koji su živjeli u tada slobodnim i neokupiranim područjima Republike Hrvatske i prije oslobodilačkih operacija Bljesak i Oluja.


Zaključak
Marija Zaharova, shodno politici postojeće ruske administracije, stalnog unošenja neistina u javni prostor te stalnog pokušaja povezivanja zapadnih država s nacističkim i fašističkim nasljeđem iz 2. svjetskog rata, iznosi brojne neistine koje neupućene čitatelje vode ka pogrešnim zaključcima.


Gordan Akrap
Gallery / Galerija slika
Nema galerije slika / No image Gallery


  

Iznesena stajališta i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije ni Ministarstva kulture i medija. Europska unija i Europska komisija, kao ni Agencija za elektroničke medije ni Ministarstvo kulture i medija ne mogu se držati odgovornima za njih.