Napomena: Analiza je napisana temeljem intervjua izv. prof. dr. sc. Gordana Akrapa u Dnevniku Hrvatske televizije emitiranom 17. svibnja 2025. 

Nakon više od tri godine ratnih sukoba, ponovni susret ukrajinskih i ruskih izaslanstava za pregovaračkim stolom predstavlja važan, ali ograničen pomak u procesu traženja rješenja za mir na istoku Europe. Iako pregovori zasad ne nude konkretnije rezultate, činjenica da je komunikacijski kanal između strana ponovno otvoren i dostupan javnosti predstavlja pozitivan iskorak prema uspostavi dijaloga, koji je preduvjet svake stabilizacije. Na temelju dostupnih informacija i uvida u pregovarački proces, jasno je da se pozicije Rusije i Ukrajine nisu bitno promijenile u odnosu na 2022. godinu. Unatoč tome, svaki pokušaj dijaloga treba promatrati kao mogućnost za smanjenje napetosti i preispitivanje dugoročnih ciljeva.

Rusija na međunarodnoj diplomatskoj sceni nastoji demonstrirati svoju moć i nadmoć tako što na multilateralne sastanke ne šalje izaslanike odgovarajućeg ranga. Time pokušava poniziti druge sudionike i istodobno pokazuje nepoštivanje međunarodnih normi. Takvo ponašanje, međutim, ukazuje i na unutarnju nesigurnost režima, koji agresivnom retorikom nastoji prikriti strateške slabosti. Ruski zahtjev da se Ukrajina povuče iz pet pokrajina koje Moskva smatra „svojima“ u potpunosti je nerealističan u trenutnim okolnostima. Takvi zahtjevi nemaju uporište ni u međunarodnom pravu ni u vojno-političkoj realnosti. Ipak, moguće je da će se ruska pregovaračka pozicija ublažiti ako dođe do promjene situacije na bojištu.

To pokazuje koliko su diplomatski procesi u ovom sukobu izravno povezani s vojnim ishodima — bez jasnog pomaka na terenu, neće biti ni ozbiljnog pomaka za stolom.

Sjedinjene Američke Države i njihov predsjednik Donald Trump imaju značajnu, ali često nepredvidljivu ulogu u procesu posredovanja. Trump je poznat po brzim i promjenjivim odlukama, koje se često razlikuju ovisno o dnevnim procjenama i informacijama koje prima.

Uspoređujući njegove javne izjave s potpisanim sporazumima, primjerice onima o iskorištavanju mineralnih i rudnih resursa Ukrajine, jasno je da postoji raskorak između retorike i stvarne politike. Dok su neke njegove izjave bile protuukrajinski intonirane, konkretni sporazumi potpisani između SAD-a i Ukrajine išli su u korist ukrajinskim interesima.

To pokazuje odsutnost konzistentne američke strategije prema sukobu u Ukrajini 8osim u domeni materijalne koristi za SAD), ali i činjenicu da unutar same američke administracije postoji više centara odlučivanja.

Sankcije koje je Europska unija uvela Rusiji imale su učinak, ali ne u mjeri koja bi značajno promijenila rusku vanjsku politiku. One su utjecale na gospodarstvo, financijski sektor i vojno-industrijski kompleks, ali su nedostatne za stratešku destabilizaciju režima.

Ruska strategija u tom kontekstu nije usmjerena samo na preživljavanje sankcija, nego i na unošenje razdora unutar političkog i društvenog tkiva država članica NATO-a i EU-a. Time se želi oslabiti europska kohezija i stvoriti dojam nemoći Zapada. Riječ je o hibridnom pristupu u kojemu se kombiniraju vojne, informacijske, energetske i propagandne metode.

Pozitivno je što se unutar Europske unije sve češće vidi koordinirano djelovanje ključnih političkih vođa koji definiraju zajedničke ciljeve i strategiju sigurnosne politike. U to se uključuju i saveznici izvan Europe – Kanada, Novi Zeland i Turska – čime se ojačava širi euroatlantski sigurnosni okvir. 

Taj razvoj događaja Rusiji šalje jasnu poruku: Nema mjesta nasilnom mijenjanju međunarodno priznatih granica. Poštivanje međunarodnog prava temelj je dugoročnog mira, stabilnosti i gospodarskog razvoja. Bez tog načela svijet ulazi u razdoblje kaosa i stalnih sukoba, u kojem će jači i agresivniji akteri pokušavati ostvariti ciljeve silom, a ne dogovorom.

Sukob u Ukrajini neće se okončati diplomatskim putem sve dok Rusija vjeruje da može ostvariti strateške ciljeve vojnim sredstvima. Diplomacija u ovom trenutku ima smisla jedino kao kanal za komunikaciju i smanjenje eskalacijskih rizika, ali ne i kao prostor za stvarni dogovor.

Stabilnost Europe može se dugoročno očuvati samo kroz ujedinjenu, odlučnu i normativno utemeljenu politiku Zapada, koja kombinira obrambene kapacitete, gospodarsku otpornost i vrijednosno jedinstvo. Mir, stabilnost i sigurnost nisu rezultat kompromisa s agresijom, nego dosljednog poštivanja međunarodnog prava i solidarnosti među državama koje dijele iste vrijednosti.

Ovaj tekst predstavlja važan analitički doprinos javnom razumijevanju geopolitičkih procesa te služi kao alat za razotkrivanje svih ključnih propagandnih i dezinformacijskih narativa koji se pokušavaju nametnuti u vezi s ratom u Ukrajini i pregovorima Rusije i Ukrajine. Na jasan i argumentiran način pokazuje kako pregovori mogu postati sredstvo pritiska i manipulacije – a ne nužno put do stvarnog mira – osobito kad sudjeluju akteri koji djeluju iz pozicije moći, a ne iz poštovanja međunarodnog prava. Time tekst educira javnost o tome da mir nije rezultat formalnog susretanja delegacija, već uspostavljenog okvira u kojem vrijede norme, činjenice i transparentni procesi.

U prvom dijelu, tekst razotkriva propagandnu narav ruskih pregovaračkih nastupa. Naglašava da Rusija na multilateralne sastanke svjesno šalje predstavnike nižeg ranga kako bi se komunikacijski i simbolički umanjio značaj drugih aktera i destabilizirala međunarodna diplomacija. Time se građanima daje uvid u nijanse diplomatskog ponašanja – kako se moć može demonstrirati i bez oružja, kroz ponižavanje formata i poruke koje se šalju “između redaka”. Takav uvid jača sposobnost građana da prepoznaju prikrivene oblike manipulacije u međunarodnoj politici i da shvate da pregovarački proces može biti medijski alat, a ne iskren pokušaj pronalaska mira. To je važan doprinos detektiranju dezinformacijskih taktika u globalnoj politici.

Drugi važan edukativni element teksta odnosi se na ulogu Sjedinjenih Američkih Država, osobito na paradoks između javnih izjava predsjednika Donalda Trumpa i konkretnih sporazuma potpisanih s Ukrajinom. Tekst time pokazuje kako se ne smije oslanjati na površne političke izjave niti na medijske interpretacije bez konteksta, već je nužno analizirati stvarne dokumente, učinke i političke interese. Ovaj pristup razvija kritičko mišljenje i medijsku pismenost – ključne komponente u borbi protiv dezinformacija. Učinkovito se pokazuje da politika ne može biti interpretirana samo kroz naslov, objavu na društvenoj mreži ili retorički stil, već zahtijeva razumijevanje institucionalnih i strateških pozadina odluka.

Tekst dodatno potiče otpornost na dezinformacije ukazujući na ulogu hibridnog djelovanja Rusije. Razjašnjava da sankcije Europske unije nisu jedini instrument pritiska na Rusiju, već da postoji borba u informacijskom prostoru u kojem Rusija sustavno pokušava potaknuti unutarnje podjele u državama članicama EU i NATO-a. Time se javnost upozorava na širu strategiju koja nastoji potkopati povjerenje unutar samog euroatlantskog savezništva — ne samo kroz vojnu silu, nego kroz informacijske kampanje, emocionalno nabijene poruke i lažne dileme o “besmislu sankcija”. To je izravna edukacija o dezinformacijskom okruženju i njegovom utjecaju na demokratske procese.

Tekst pruža i pozitivan okvir: ističe primjere koordiniranih napora ključnih europskih i transatlantskih partnera, poput Kanade, Turske i Novog Zelanda. Time se pokazuje da postoje učinkoviti modeli suradnje koji jačaju međunarodni poredak utemeljen na pravu, argumentima i zajedničkim vrijednostima. Ovaj segment teksta služi kao suprotstavljanje fatalizmu i dezinformacijama koje sugeriraju da je “Zapad podijeljen”, “Europa nemoćna” ili da “vrijednosti više ne znače ništa”. Daje primjer kako se narativ može graditi na činjenicama i strateškom jedinstvu, a ne na manipulaciji.

U završnom dijelu, tekst širi važnu poruku: diplomacija je vrijedna onda kada je utemeljena na međunarodnom pravu, a ne na ucjenama i kalkulacijama. Pregovori koji ignoriraju volju Ukrajine i preskaču ulogu EU-a nisu put prema miru, nego priprema za novu destabilizaciju. Time se informira i educira javnost o tome da se “mir” ne smije poistovjetiti s brzim dogovorom, nego s pravednim i dugoročno održivim rješenjem.