Analiza je nastala temeljem gostovanja izv.prof.dr.sc. Gordan Akrapa u emisiji Novi dan na N1 televiziji, dana 23. svibnja 2025.

Tijekom posljednjih mjeseci svjedočimo značajnim promjenama u geostrateškoj i geopolitičkoj arhitekturi Bliskog istoka, koje izravno utječu na globalnu sigurnost i energetsku stabilnost. Paralelno s ratom u Ukrajini i pokušajima obnove pregovora između Rusije i Ukrajine, odvijaju se duboki procesi političkog i sigurnosnog preslagivanja u regiji koja već desetljećima predstavlja središte svjetskih sukoba i interesa. Ključni događaji koji su uslijedili nakon sastanka u Rijadu, uz sudjelovanje Saudijske Arabije, Turske i Sirije, te njihovo povezivanje s arapsko-izraelskim odnosima, pokazuju da su pojedine države Bliskog istoka prepoznale nužnost promjene paradigme – od sukobljavanja i podrške ekstremizmu prema stabilizaciji, suradnji i ekonomskom razvoju.

Sastanak održan u Rijadu označio je početak novog sigurnosnog ciklusa u regiji. Sudjelovanje saudijskog prijestolonasljednika, turskog predsjednika Erdogana i sirijskog vodstva, uz koordinaciju s predsjednicima pojedinih arapskih država, otvorilo je prostor za preoblikovanje odnosa između Sirije, Izraela i šireg arapskog svijeta. Inicijativa da Sirija potpiše Abrahamske sporazume s Izraelom ima dalekosežne posljedice. Time bi nova sirijska vlast jasno signalizirala odricanje od terorizma i priznanje prava Države Izrael na postojanje. Taj čin bio bi simbolički i strateški prekid s politikama Bašara al-Asada, ali i sa svim oblicima instrumentalizacije vjerskog ekstremizma kao političkog alata. Takav razvoj događaja predstavljao bi proces „dejtonizacije Sirije“ – stabilizaciju, postupno razoružavanje i stvaranje mehanizama institucionalne suradnje. Istodobno bi to dovelo do slabljenja terorističkih i paravojnih struktura koje su desetljećima destabilizirale širu regiju.

Ruska Federacija dugi niz godina koristi Siriju kao stratešku točku projekcije vlastite moći na Bliskom istoku i Sredozemlju. No, posljednji događaji pokazuju da taj utjecaj slabi. Otkazivanje 49-godišnjeg ugovora o korištenju luke Tartus i njezino davanje Ujedinjenim Arapskim Emiratima jasno upućuje na promjenu orijentacije sirijskog vodstva. Napadi na ruske postrojbe u zračnoj bazi Khmeim dodatno potvrđuju da Sirija više ne želi biti izravno vezana uz rusku vojnu nazočnost. Time se otvara mogućnost postupnog istiskivanja Rusije iz ključnih pozicija u Siriji, što će dugoročno promijeniti sigurnosnu arhitekturu cijelog područja. Istodobno, Sirija prestaje biti logistički i komunikacijski koridor između Irana, Hezbollaha i Hamasa. Time se ograničava tok financijske, vojne i ljudske potpore tim organizacijama, čime se značajno smanjuje mogućnost eskalacije sukoba s Izraelom.

Arapske države su, nakon desetljeća sukoba i podrške militantnim skupinama, došle do spoznaje da vjerski ekstremizam ne donosi stabilnost, već dugoročnu nesigurnost i gospodarsku stagnaciju. Energetska ovisnost o fosilnim gorivima postaje vremenski ograničen resurs – stoga se traže novi modeli razvoja i suradnje. Približavanje Izraelu ne proizlazi iz ideoloških motiva, nego iz pragmatične potrebe za održivim razvojem i pristupom tehnologijama koje mogu riješiti egzistencijalna pitanja – poput opskrbe vodom. Izrael posjeduje najnapredniju tehnologiju desalinizacije mora i upravljanja vodnim resursima. Ujedinjeni Arapski Emirati, kao drugi vodeći akter u tom području, već su implementirali slične sustave, dijelom zahvaljujući suradnji s Izraelom. Takve inicijative, poput projekta „Blue Dot“ jordanskog princa Hassan bin Talala koji potiče „vodnu suradnju“ među državama, pokazuju novi model odnosa: gospodarska i tehnološka kooperacija umjesto ideološke konfrontacije.

Humanitarna kriza u Gazi jedan je od najsloženijih izazova današnjeg Bliskog istoka. Iako je humanitarna pomoć nužna i neupitna, činjenica je da je značajan dio međunarodne pomoći godinama završavao u rukama Hamasa, koji ju je koristio za jačanje vlastitih vojnih i logističkih kapaciteta. Rješenje se ne može temeljiti na jednostranoj osudi Izraela niti na opravdavanju terorističkih napada Hamasa. Potrebno je uspostaviti transparentan mehanizam distribucije pomoći, kojim bi upravljale međunarodne organizacije poput UN-ova Svjetskog programa za hranu (WFP), uz nadzor Egipta i drugih arapskih država. Koncept dviju država ostaje jedina realna osnova za dugoročni mir, ali u okolnostima u kojima bi njegovo ostvarenje bilo rezultat stvarne političke volje, a ne pritiska ekstremističkih skupina. Mir se može graditi samo na odricanju od terorizma i priznanju prava na postojanje Izraela i Palestine.

Energetska pitanja ostaju temelj globalne sigurnosti. Sirija raspolaže značajnim količinama energenata, a moguće uključivanje u međunarodnu trgovinu može utjecati na pad cijena nafte i plina. Ruska Federacija, koja već prodaje energente po 25 do 30 posto nižim cijenama od tržišnih, sve teže održava stabilnost svog proračuna. Pad vrijednosti dolara i smanjenje profitnih marži dodatno smanjuju ruske prihode od izvoza energenata, što može ograničiti njezine kapacitete za vođenje rata u Ukrajini. Ako arapske države odluče povećati proizvodnju nafte, to bi dodatno destabiliziralo rusku poziciju i ubrzalo kraj energetske ovisnosti Europe o ruskim izvorima. Ipak, energetsko tržište ostaje izrazito volatilno, a cijene često rezultat špekulativnih kretanja, a ne isključivo stvarne ponude i potražnje. Zato je dugoročna stabilnost moguća jedino kroz diversifikaciju izvora energije i smanjenje geopolitičke i geoekonomske ovisnosti o pojedinim državama.

Sjedinjene Američke Države i predsjednik Donald Trump imaju ključnu, ali nepredvidljivu ulogu u aktualnim procesima. Unatoč percepciji neodlučnosti, postoje realni pokazatelji da američka administracija razmatra uvođenje sekundarnih carina na države koje posredno profitiraju od prerade i preprodaje ruskih energenata – prvenstveno Indiju i Kinu. Takav potez imao bi dvostruki učinak: ograničio bi financijske tokove prema Moskvi i ojačao bi američku kontrolu nad globalnim energetskim tržištem. Trump je već u više navrata pokazao sposobnost uporabe trgovinskih i carinskih instrumenata moći kao sredstva političkog pritiska, što bi se moglo ponovno aktivirati u kontekstu ukrajinskog rata i stabilizacije Bliskog istoka. Europska unija, s druge strane, priprema novi, sedamnaesti paket sankcija protiv Rusije, čime potvrđuje nastavak politike pritiska na agresora i koordinacije s američkim stavovima.

Bliski istok ulazi u fazu duboke transformacije. Arapske države postupno napuštaju paradigmu ideološkog neprijateljstva prema Izraelu i okreću se regionalnoj stabilnosti, gospodarskoj suradnji i tehnološkom razvoju. Sirija se, nakon desetljeća rata i ovisnosti o vanjskim silama, pokušava vratiti u arapski i međunarodni poredak. Uloga Rusije slabi, dok SAD i njihovi partneri nastoje oblikovati novi sigurnosni okvir koji bi ograničio širenje ekstremizma i osigurao energetsku stabilnost. Mir i stabilnost, međutim, neće biti rezultat kompromisa s terorističkim skupinama, već dosljedne primjene međunarodnog prava i odbacivanja nasilja kao političkog sredstva. Budućnost Bliskog istoka ovisit će o sposobnosti država regije da izgrade trajne mehanizme suradnje, a ne sukoba – jer samo kroz suradnju i razmjenu znanja može se stvoriti održiv okvir mira i sigurnosti za cijeli svijet.

Ovaj tekst predstavlja snažan primjer kako se javnost može educirati o geopolitičkim procesima na Bliskom istoku, regiji koja je već desetljećima izvor brojnih konflikata, ali i brojnih medijskih manipulacija i propagandnih narativa. Time se stvara informacijski okvir koji pomaže građanima razlikovati stvarne političke procese od medijskih spinova, selektivnih interpretacija i ideoloških poruka. 

Već u uvodu, autor postavlja ključni edukativni okvir: Bliski istok nije samo „daleka regija sukoba“, nego geopolitički prostor čije odluke izravno utječu na energente, sigurnost i globalnu stabilnost. Time se javnosti pokazuje da medijske vijesti o toj regiji nisu “vanjska politika”, već nešto što oblikuje cijene energenata, migracijske tokove, sigurnosne politike i međunarodne saveze. Takva promjena optike bitna je u borbi protiv dezinformacija, jer dezinformacije najčešće djeluju tamo gdje građani ne poznaju širi kontekst.

Veliki doprinos borbi protiv dezinformacija vidi se upravo u objašnjenju „preslagivanja“. Autor pokazuje da pojedini događaji – poput sastanka u Rijadu – nisu izolirani događaji, nego dio promjene političke paradigme: od podrške ekstremizmu prema suradnji, razmjeni tehnologije i ekonomskom razvoju. Takvo objašnjenje ruši čest narativ koji se pojavljuje u medijima – da su arapske države „vječni protivnici Izraela“. Umjesto površnih stereotipa, javnost dobiva argumentirano objašnjenje motiva i interesa, osobito ekonomskih (voda, tehnologija, energija). Time se slušaoci i čitatelji potiču da razmišljaju o izvorima sukoba, a ne samo o simptomima. Tekst jasno razotkriva i informacijske mitove vezane uz Siriju. Objašnjeno je da Rusija više ne kontrolira ključne strateške točke te da se Sirija postupno vraća u arapski svijet. Time se ruše pojednostavljeni narativi poput „Rusija dominira Bliskim istokom“ ili „Sirija je nepromjenjiv saveznik Irana“. Pokazuje se da ni jedna geopolitička karta nije statična, a dezinformacije često nastaju upravo iz zastajanja u prošlim percepcijama.

U segmentu o humanitarnoj situaciji u Gazi, autor razbija još jednu opasnu pojednostavnjenu sliku: da je pitanje Gaze crno-bijelo. Objašnjava da humanitarna pomoć često ne dolazi do civilnog stanovništva, nego u ruke militantnih struktura. Ovim se uvodi načelo informacijske odgovornosti – javnost mora razumjeti kako i zašto informacije o humanitarnoj pomoći mogu biti manipulirane. Takva analiza potiče zahtjev za transparentnošću, što je ključ u razotkrivanju propagande i politiziranog izvještavanja.

U zaključnom dijelu tekst jasno postavlja kriterij koji je presudan u borbi protiv dezinformacija:

mir se ne gradi kompromisom s ekstremizmom, nego uspostavom mehanizama suradnje, transparentnosti i institucionalne odgovornosti. Time se ruši čest medijski narativ da je „svaki kompromis znak mudrosti“, te se usmjerava pažnja na problem legitimacije nasilja kroz medijske diskurse. Drugim riječima – javnost uči kako prepoznati kada narativ „mira“ prikriva strategiju političkog ucjenjivanja.