Analiza je nastala temeljem gostovanja Ante Letice u emisiji Vijesti na HRT4, 8. svibnja 2025.

Sukob između Indije i Pakistana oko teritorija Kašmira ponovno je eskalirao i predstavlja jedno od najozbiljnijih sigurnosnih žarišta u suvremenom svijetu. Iako još uvijek nije dosegnuo razinu otvorenog rata, trenutačne okolnosti pokazuju da se dvije nuklearne sile nalaze na rubu sukoba s potencijalno globalnim posljedicama. Ovaj sukob ne može se promatrati izolirano od šire slike međunarodnih odnosa. On je dio globalnog procesa urušavanja starog poretka i pokušaja uspostave nove sigurnosne arhitekture, u kojoj se prelamaju interesi velikih sila – Sjedinjenih Američkih Država, Kine, Rusije, Irana i Ujedinjenog Kraljevstva.

Korijeni sukoba u Kašmiru sežu u 1947. godinu, kada su Britanci povukli granice između novoosnovanih država Indije i Pakistana. Tada je uspostavljen trajno nestabilan teritorijalni i etničko-religijski okvir, koji i danas opterećuje odnose dviju država. Britanska kolonijalna politika ostavila je za sobom niz „neriješenih pitanja“, a Kašmir je postao simbol te ostavštine – regija koja je do danas ostala trajno krizno žarište. Kao i u mnogim drugim slučajevima nakon povlačenja kolonijalnih sila, iza formalnog procesa dekolonizacije ostao je duboki nered koji generira sukobe generacijama. Britanska uloga u definiranju granica između Indije i Pakistana stvorila je trajnu točku napetosti, u kojoj se nacionalni, vjerski i sigurnosni interesi isprepliću s globalnim rivalstvima.

Nedavni indijski zračni napad na područje Kašmira bio je, prema službenom obrazloženju, odgovor na teroristički udar koji su izveli militanti iz Pakistana. Iako su pojedine zapadne države, uključujući Veliku Britaniju i Izrael, priznale pravo Indije na samoobranu, ostaje otvoreno pitanje učinkovitosti vojnog odgovora u borbi protiv terorizma. Terorizam se ne može iskorijeniti isključivo vojnom silom. Vojna reakcija često izaziva dodatne napade, radikalizira sukob i produbljuje neprijateljstvo. Potrebno je uspostaviti šire sigurnosne i političke mehanizme koji bi uključivali obavještajnu suradnju, prevenciju radikalizacije i regionalnu stabilizaciju. Pravo na Kašmir trebali bi prije svega imati njegovi stanovnici, a ne države koje se nad njim natječu.

Pakistan je složena država u kojoj se službene politike borbe protiv terorizma često sukobljavaju s paralelnim aktivnostima vlastitih sigurnosnih struktura. Posebno je značajna uloga obavještajne službe ISI, koja je tijekom sovjetske invazije na Afganistan bila ključni saveznik zapadnih zemalja i logistička baza talibana i mudžahedina. U tom razdoblju nastali su i kampovi za obuku boraca koji su kasnije postali nositelji globalnih terorističkih mreža. Pakistan je, stoga, istodobno i žrtva i izvor radikalizacije – država u kojoj se obavještajne i političke strukture neprekidno preklapaju s militantnim elementima. Operacija američkih specijalnih snaga 2011. godine, kojom je likvidiran Osama bin Laden, pokazala je duboku nepouzdanost pakistanskih institucija. Bin Laden se skrivao u neposrednoj blizini pakistanske vojne akademije, što govori o razini infiltracije i kompromitiranosti državnog aparata.

Sukob između Indije i Pakistana ne može imati pobjednika. Obje države raspolažu nuklearnim arsenalom koji višestruko premašuje njihove realne sigurnosne potrebe. Procjenjuje se da svaka od njih posjeduje više od stotinu operativnih nuklearnih bojevih glava, dovoljnog kapaciteta da unište milijunske gradove i izazovu dugotrajne klimatske posljedice. Svaka ozbiljnija vojna eskalacija mogla bi dovesti do lančanog odgovora, uključujući i uporabu nuklearnog oružja, što bi imalo katastrofalne posljedice ne samo za Južnu Aziju nego i za cijeli svijet. Zato međunarodna zajednica, uključujući i muslimanske zemlje s utjecajem u regiji, mora preuzeti aktivniju ulogu u posredovanju. Cilj mora biti zadržavanje sukoba unutar granica Kašmira i sprječavanje njegovog prelijevanja u otvoreni rat.

Uz teritorijalna i vjerska pitanja, Kašmir ima i iznimnu stratešku važnost jer se na tom području nalaze glavni izvori pitke vode za Pakistan. Indija, koja kontrolira većinu vodotoka, ima moć utjecati na opskrbu milijuna ljudi vodom. S druge strane, Kina kontrolira gornje tokove nekih od rijeka koje se slijevaju u Indiju, čime dodatno komplicira odnose u tom području. Sukob oko Kašmira, stoga, nije samo politički ili vjerski, nego i ekološki i resursni sukob. Borba za vodu već sada postaje ključni element globalne sigurnosti, a upravo Kašmir može postati simbol tog novog tipa ratova – ratova za prirodne resurse.

Kina je u Indiji prepoznala jednog od svojih glavnih strateških takmaca. Brzi gospodarski rast, demografska ekspanzija i tehnološki razvoj Indije čine je potencijalnim protutežom kineskom utjecaju u Aziji. Zato Kina već desetljećima održava bliske odnose s Pakistanom, koristeći ga kao geopolitičku protutežu Indiji. Međutim, ovaj sukob ne treba tumačiti kao uvod u kinesku operaciju prema Tajvanu. Radi se o zasebnom, ali vrlo ozbiljnom žarištu koje u svakom trenutku može destabilizirati širu regiju i otvoriti novu fazu globalne nesigurnosti.

Sukob između Indije i Pakistana oko Kašmira nije izolirani incident, već simptom globalne nestabilnosti koja proizlazi iz urušavanja dosadašnjeg svjetskog poretka. U pozadini je borba za resurse, utjecaj i redefiniranje međunarodnih odnosa. Rat između dviju nuklearnih sila ne može imati pobjednika – mogao bi imati samo gubitnike, i to na globalnoj razini. Zbog toga je nužno da međunarodna zajednica djeluje preventivno, potičući dijalog, obavještajnu suradnju i mehanizme kontrole naoružanja. Samo kroz multilateralni pristup i razumijevanje uzroka sukoba može se spriječiti da Kašmir postane novo središte svjetske katastrofe.

Ovaj tekst predstavlja važan edukativni alat za razumijevanje jednog od najopasnijih sigurnosnih žarišta u svijetu – sukoba Indije i Pakistana oko Kašmira. Njegova vrijednost u borbi protiv dezinformacija leži u tome što razbija površne narative, pruža povijesni i geopolitički kontekst, otkriva složenost obavještajnih i terorističkih struktura, te upozorava na globalne posljedice sukoba. Time se javnost ne ostavlja na razini senzacionalističkih vijesti, nego se potiče dubinsko razumijevanje uzroka, aktera i rizika – što je ključ za suzbijanje manipulacija.

Prvi doprinos borbi protiv dezinformacija vidi se u objašnjenju povijesnog nasljeđa kolonijalizma. Tekst jasno pokazuje da Kašmir nije „vječno krizno područje“, nego posljedica britanske kolonijalne politike koja je 1947. ostavila umjetno stvorene granice i neriješene etničko-religijske odnose. Time se javnost educira da sukob ne proizlazi iz „prirodne mržnje dvaju naroda“, kako se često prikazuje u medijskim pojednostavljenjima, nego iz politički oblikovanog prostora koji je generirao napetost generacijama. Takvo objašnjenje ruši stereotipe i otvara prostor za racionalnu analizu.

Tekst također jasno razdvaja vojni odgovor od strategije borbe protiv terorizma, čime demistificira površne narative o jednostavnim rješenjima. Naglašava se da vojna sila sama po sebi ne može ukloniti terorizam – što je važna poruka u vremenu kada se često plasiraju pojednostavljene tvrdnje da „snažan udarac“ rješava sukob. Edukativna vrijednost ovdje leži u pokazivanju da sigurnost traži obavještajnu suradnju, politički dijalog, prevenciju radikalizacije i uključivanje lokalnog stanovništva. Time se razotkrivaju zablude o tome da je vojna akcija dovoljna i izbjegavaju se narativi koji potiču eskalaciju.

Posebno važan segment teksta odnosi se na obavještajne strukture i paralelne sustave moći u Pakistanu, uključujući ulogu ISI-ja. Ovaj dio pokazuje da država može biti istovremeno i partner i izvor nestabilnosti – što razbija crno-bijelu medijsku sliku „dobrih“ i „loših“ aktera. Javnost se tako upoznaje s time da države nisu jedinstveni subjekti, već ih često oblikuju unutarnji interesi, duboke strukture i povijesne mreže. Upravo u takvim pukotinama nastaju dezinformacije i propagandni sadržaji – što analiza jasno pokazuje.

Tekst ističe i nuklearni rizik. Time upozorava da sukob nije lokalna vijest s Dalekog istoka, nego prijetnja globalnoj sigurnosti. Prisjećanjem na činjenicu da obje zemlje posjeduju nuklearno oružje, javnosti se daje razlog za praćenje tema koje bi inače ostale marginalizirane. Ovaj proces pomaže promijeniti percepciju građana: umjesto promatrača egzotičnog sukoba, postaju svjesni da se radi o globalnom sigurnosnom pitanju koje utječe i na njihovu budućnost.

Još jedan važan doprinos borbi protiv dezinformacija jest objašnjenje uloge vode i klimatskih promjena. Sukob se ne svodi samo na religiju i teritorij, već uključuje rat za resurse – što je tip sukoba koji će u budućnosti sve više određivati globalnu politiku. Time se javnost uči gledati sukobe kao višedimenzionalne procese, a ne kao jednostavna ideološka ili nacionalna nadmetanja.

Zaključno, tekst mijenja uobičajeni način razumijevanja vijesti. Umjesto pitanja „tko je napao koga“, postavlja pitanje zašto sukob traje, tko ga održava i kako se može spriječiti njegova eskalacija. Upravo taj pomak – od praćenja događaja prema analizi struktura i motiva – predstavlja najviši oblik edukacije za otpornost na dezinformacije.