Analiza je nastala temeljem gostovanja Ante Letice u emisiji Vijesti na HRT4, 24. travnja 2025.

Najnoviji pokušaj američke diplomacije da ubrza okončanje rata u Ukrajini – postavljanjem ultimatuma o priznanju ruske aneksije Krima – predstavlja primjer pristupa koji kratkoročno može donijeti privid smirivanja, ali dugoročno cementira nepravdu i otvara prostor za ponovne sukobe. Takav prijedlog nije neutralan: on nagrađuje agresiju, potiče logiku sile i pretvara Europu u trajno rizičnu zonu sa zamrznutim kriznim žarištem.

Ponuda da Ukrajina formalno izgubi Krim i zadrži status quo na okupiranim područjima ne može biti temelj pravednog mira. Time bi se de facto potvrdilo oduzimanje oko petine ukrajinskog teritorija, a posljedica bi bila stvaranje dugotrajne neuralgične točke u Europi. Zamrzavanje borbi bez rješavanja uzroka sukoba vodi ponovnim ratnim ciklusima, često razornijim od prethodnih.

Uloge poruka koje dolaze iz Moskve i Washingtona treba čitati kao političke spinove – testiranje reakcija javnosti i protivnika. Putin sustavno koristi takve manevre kako bi se predstavio kao konstruktivan akter, iako realne namjere ostaju nepromijenjene. Pregovori vođeni kroz medije pojačavaju pritisak na Kijev i potkopavaju vjerodostojnost mirovnog procesa.

Zadnjih mjeseci svjedočimo obrascu zahtjeva prema Ukrajini: od pitanja eksploatacije rudnih i rijetkih minerala, preko inzistiranja na brzom održavanju izbora, do aktualnog traženja odricanja od Krima. Takav niz pokazuje sklonost da se pritisak usmjerava na slabijeg i ovisnog aktera – onoga koji bez američke vojne, financijske, obavještajne i političke pomoći teško može opstati. Ugovori koji Ukrajinu dovode u neravnopravan položaj više nalikuju lihvarskim aranžmanima nego partnerskim odnosima.

Vanjska politika Sjedinjenih Država u aktualnoj fazi počiva na snažnim simboličkim gestama i carinskim ofenzivama prema „svima“. Takva strategija pojačava globalne napetosti bez jasnog plana za održivi mir – ni u Ukrajini ni na Bliskom istoku. Periodične pauze u Gazi bile su iskorištene uglavnom za razmjene zatočenika, dok su strateški ciljevi ostali nedorečeni. Politika improviziranih udaraca proizvodi više medijske buke nego konkretnih rješenja.

Navodi o mogućem pokušaju uhićenja Milorada Dodika pokazuju koliko je krhka sigurnosna ravnoteža u BiH. Svaki potez koji uključuje oružane formacije i štićene osobe može brzo eskalirati prema oružanom sukobu sigurnosnih struktura. U takvom okruženju nužna je krajnja suzdržanost, precizna procjena rizika i politički dogovor prije operativnih koraka.

Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga RH jest strateški dokument iz kojega proizlaze planovi opremanja, obuke, kadrova i financiranja. Pozdravljam najavljeni politički dijalog, jer usklađena komunikacija vrha države smanjuje unutarnje podjele u trenucima globalne nestabilnosti. Uvođenje dvomjesečnog obveznog vojnog roka treba jasno objasniti javnosti: ročnici se ne šalju u misije, cilj je stjecanje temeljnih vještina, potencijalno kadrovsko jačanje profesionalne vojske te stvaranje šireg društvenog kapaciteta za obranu. Nitko osim nas neće obraniti ovu zemlju – odgovornost za obranu je nacionalna i generacijska.

Najavljeni pogreb pape Franje u Rimu predstavlja iznimno osjetljiv sigurnosni događaj s najvećom mogućom razinom rizika. Učinkovita zaštita zahtijeva maksimalnu mobilizaciju talijanskih službi, kontinuiranu razmjenu podataka s europskim i NATO partnerima te operativnu suradnju službi zemalja čiji će čelnici nazočiti. Prevencija i međunarodna sinergija jedini su realni put smanjenja prijetnji.

Nametanje „mirovnih“ rješenja koja nagrađuju agresora nije put prema stabilnosti, nego recept za novi rat. Zamrznuti sukobi ne donose mir, već odgodu nasilja. Hrvatska mora istodobno pratiti regionalne sigurnosne trendove, jačati vlastite obrambene kapacitete, njegovati političku koheziju i ulagati u preventivnu sigurnost. Samo tako možemo smanjiti rizike koje proizvodi nepredvidiva i sve više podijeljena globalna scena.

Ovaj tekst predstavlja važan doprinos razumijevanju suvremenih medijskih i političkih manipulacija vezanih uz rat u Ukrajini. Umjesto prihvaćanja površnih medijskih narativa o „mirovnim inicijativama“, autor razotkriva mehanizam političkog pritiska, medijskog oblikovanja percepcije i testiranja javnog mnijenja. Time se čitatelji uče kritičkom čitanju vijesti, prepoznavanju „spinova“ i razlikovanju stvarnog mirovnog pregovaranja od nametanja rješenja koja legaliziraju agresiju. Ključni doprinos borbi protiv dezinformacija nalazi se u razotkrivanju opasnosti koncepta „zamrznutog sukoba“. Javnost često prima takav termin kao „smirivanje napetosti“, no ovdje se jasno objašnjava da zamrzavanje sukoba ne znači mir, nego privremeno zatišje koje ostavlja otvorena vrata novoj agresiji. To je važno jer mediji često predstavljaju prekid vatre kao „uspjeh“, dok u realnosti strukture moći, okupacije i nepravde ostaju netaknute. Time se jača razumijevanje da pravi mir ne počiva na odricanju od teritorija i suvereniteta, već na vladavini prava i međunarodnim načelima.

Tekst objašnjava i kako se medijski kanali koriste za političke pregovore – poruke plasirane iz Washingtona i Moskve predstavljene su kao testiranje reakcija protivnika i javnosti. To razotkriva još jedan obrazac dezinformacijskog djelovanja: vijest nije samo informacija o događaju, nego politički instrument. Javnost se tako educira da promatra kontekst – tko je poruku plasirao, u kojem trenutku, s kojim ciljem, te kome je poruka zapravo upućena.

Posebno važan doprinos edukaciji jest prikaz obrasca pritisaka na Ukrajinu: od zahtjeva za izbore, preko ugovora o resursima, do ultimatuma oko Krima. Ova struktura pokazuje kako se međunarodni pregovori mogu pretvoriti u mehanizam političkog uvjetovanja slabijeg aktera. U javnom prostoru takve teme često ostaju nevidljive, jer se prezentiraju kao „racionalni zahtjevi“, dok ovdje dobivamo analitičku sliku koja upozorava na asimetrične odnose moći. Tekst također kritički prikazuje simboličke geste američke diplomacije i upozorava na njihov učinak – kratkoročna smirenja bez jasne strategije. Time se ruši narativ da svaka „inicijativa“ zaslužuje pohvalu. Uči se da medijsko i političko djelovanje može biti prazna forma bez sadržaja, korištena za kontrolu narativa, a ne za postizanje stabilnosti. Ovakav pogled je bitan za borbu protiv dezinformacija jer pokazuje zašto se ne smije vjerovati samo retorici, nego analizirati strukturu i posljedice političkih poteza.

U dijelu o Bosni i Hercegovini autor upozorava na opasnost od pogrešnog tumačenja sigurnosnih signala – čime se posredno govori o važnosti informacijske odgovornosti. U situacijama visokog rizika, krivo protumačena ili neodgovorna objava u medijima može potaknuti eskalaciju djelovanja pojedinaca ili grupa. To pokazuje koliko etika izvještavanja i točnost informacija postaju sigurnosno pitanje – ne samo novinarsko. Uz to, objašnjenje hrvatske obrambene strategije unosi racionalnost u teme oko kojih se često šire mitovi i strahovi. Naglašava se da obvezni vojni rok nije „priprema za rat“, nego stvaranje osnovne obrane i društvene kohezije – što ima važnu ulogu u suzbijanju pogrešnih narativa koji mogu izazvati paniku ili polarizaciju.

Ključne edukativne poruke za javnost:

Zaključno, tekst podiže kvalitetu javnog razumijevanja geopolitike time što uči čitatelja kako razmišljati, a ne što misliti. Razvija sposobnost dekodiranja poruka, prepoznavanja manipulacije i uočavanja političkih interesa iza medijskih naslova – što je temelj svake borbe protiv dezinformacija.