Analiza je nastala temeljem gostovanja Ivice Mandića u emisiji Novi dan na N1 televiziji, 28. ožujka 2025.

Predstavljanje nove strategije Europske komisije o pripravnosti na prirodne katastrofe, kibernapade i geopolitičke krize otvorilo je važnu raspravu o stvarnoj razini sigurnosti i otpornosti europskih društava. Preporuka građanima da osiguraju zalihe hrane i osnovnih potrepština za barem tri dana nije znak panike, nego promišljeni odgovor na promijenjene globalne okolnosti. Europa se, nakon desetljeća sigurnosne letargije, počinje buditi iz „dubokog sna“ i prepoznavati da se krize ne događaju samo drugima. Sustavna pripravnost postaje obveza svake države i svakog građanina.

Kada Europska komisija poziva građane da osiguraju osnovne zalihe, ona ne govori o nuklearnoj prijetnji, nego o općoj otpornosti društva na različite vrste kriza – od poplava, potresa i energetskih poremećaja do kibernetičkih napada. Ta preporuka ima edukativnu, a ne alarmantnu svrhu: podsjetiti građane da je samopomoć u prvim satima i danima svake krize ključna. Hrvatska u tom pogledu ima i pozitivna iskustva – pokazala je solidarnost i snalažljivost u poplavama, potresima i izvanrednim situacijama, ali sustavna i trajna edukacija stanovništva još uvijek nije dovoljno razvijena. Pripravnost se ne gradi odjednom, već postupno – planiranjem, obukom i kulturom odgovornosti.

Hrvatska raspolaže s oko dvije tisuće atomskih skloništa, no njihovo je stanje većinom nezadovoljavajuće. Većina tih objekata sagrađena je 1980-ih, a nakon izmjena Zakona o civilnoj zaštiti 2015. izgubila su status objekata od strateške važnosti. Time su faktično izvan sustava redovitog održavanja, što je ozbiljan propust. Činjenica da je Hrvatska članica NATO-a ne znači da je imuna na krizne situacije. Skloništa nisu relikt prošlosti, nego element sveobuhvatne sigurnosti – jednako važan u slučaju prirodnih katastrofa, tehničko-tehnoloških nesreća ili terorističkih prijetnji. Potrebno je obnoviti regulativu, definirati vlasništvo, odgovornost i standarde održavanja te razviti jasne planove aktivacije u roku od 24 sata.

Poruke iz Bruxellesa ne treba tumačiti kao znak nadolazeće opasnosti, nego kao poziv na racionalnu odgovornost. Nije riječ o pripremama za rat, već o vraćanju logike sigurnosne kulture – da nas ništa ne smije iznenaditi. Hrvatska, prema objektivnim sigurnosnim pokazateljima, nije ugrožena nuklearnim ratom niti neposrednim sukobom. No svaka kriza – od energetskih poremećaja do prirodnih katastrofa – zahtijeva mentalnu i logističku spremnost građana. Upravo zato, preporuka o zalihama nije poziv na strah, već na samopouzdanje. Građani moraju znati da sustav postoji, ali i da njihova osobna odgovornost čini njegov temelj.

Sigurnost države ne ovisi samo o vojsci i institucijama, nego i o svjesnim, informiranim i pripremljenim građanima. Europa se, kroz novu strategiju pripravnosti, pokušava vratiti toj jednostavnoj istini. Hrvatska bi u tom kontekstu trebala obnoviti vlastitu infrastrukturu civilne zaštite, osnažiti kulturu samopomoći i razviti jasne komunikacijske kanale u krizama. Bez panike, ali s ozbiljnošću – to je temelj moderne sigurnosne politike. U svijetu neizvjesnosti, jedina prava zaštita je društvo koje zna kako reagirati.

Ovaj tekst ima iznimnu edukativnu vrijednost jer razbija dvije česte dezinformacije koje se pojavljuju u javnom prostoru:

1. da je pozivanje na pripravnost znak „ratne panike“ i

2. da NATO članice ne trebaju sustav civilne zaštite jer su „pod trajnom zaštitom saveznika“.

Umjesto toga, autor uvodi zrelu sigurnosnu logiku: stabilnost ne proizlazi iz pasivnog oslanjanja na institucije, nego iz aktivne pripremljenosti društva. Krizna pripravnost ne znači strah – nego samopouzdanje, otpornost i odgovornost. Tekst objašnjava da preporuke Europske komisije o zalihama hrane nisu alarmantna mjera, već pedagoški alat koji jača svijest o važnosti samopomoći u prvim satima krize. Time se razbija česta medijska interpretacija koja takve preporuke tumači kao najavu rata. Ovaj uvid je ključan u borbi protiv panike i senzacionalizma, jer pokazuje kako se informacijski spin može izbjeći kroz racionalno objašnjenje svrhe preporuka.

Analiza skloništa u Hrvatskoj dodatno potiče javnost na kritičko promišljanje, ali ne u svrhu zastrašivanja, već u svrhu institucionalnog poboljšanja. Umjesto pasivnog nezadovoljstva, tekst sugerira potrebu za modernizacijom propisa, definiranjem odgovornosti i planovima aktivacije. Time se građane uči da kritičko mišljenje nije isto što i širenje negativnog sentimenta – ono je početak reforme i gradnje funkcionalnog sustava. Posebno je važan segment o percepciji prijetnje. Autor jasno razdvaja stvarnu ugrozu od medijskog dojma ugroze. Poruke iz Bruxellesa nisu poziv na strah, nego poruka da sigurnost ne smije biti prepuštena improvizaciji. Time se čitatelju nudi ključna lekcija: sigurnosna kultura nije reakcija na opasnost – nego prevencija prije opasnosti. Ovakav pristup izravno suzbija dezinformacijske narative koji prevode svaki oblik pripreme u znak nadolazeće katastrofe.

U zaključku se jasno ističe da temelj sigurnosti nije samo vojna sila, nego odgovoran i pripremljen građanin. Time se uvodi koncept društvene otpornosti kao središnjeg mehanizma obrane. Ovaj koncept izravno doprinosi borbi protiv dezinformacija jer jača osjećaj kontrole nad situacijom – a upravo je osjećaj gubitka kontrole najjači okidač za širenje glasina, mitova i teorija zavjere.

Edukativna vrijednost teksta – sažetak:

Ovaj tekst stoga ne samo da informira – on obnavlja logiku sigurnosti u javnom prostoru. Uči kako misliti, a ne što misliti. Time postaje vrijedan alat u izgradnji otpornog, informiranog i samosvjesnog društva, sposobnog da prepozna manipulaciju i reagira razumno u kriznim trenucima.