Analiza je nastala temeljem gostovanja Ivice Mandića u Dnevniku Nove TV, 10. travnja 2025.

Europa se nalazi u razdoblju redefiniranja vlastite sigurnosne arhitekture. Dugo oslanjanje na američki nuklearni i obrambeni kišobran postupno ustupa mjesto nužnosti stvaranja samostalnih europskih kapaciteta. U kontekstu promijenjenih globalnih odnosa, europski čelnici sve jasnije shvaćaju da sigurnost više ne može biti prepuštena drugima. Pitanje koje se postavlja nije „može li Europa pobijediti u ratu“, nego „može li spriječiti rat“. Upravo tu leži razlika između moći i mudrosti.

Europa, i da danas ne poduzme ništa novo, ima resurse i snagu za vlastitu obranu. No pobjeda postignuta bez strategije i uz goleme gubitke ne bi bila politički ni civilizacijski uspjeh.

Svrha jačanja obrambenih kapaciteta nije priprema za rat, nego izgradnja vjerodostojnog odvraćanja. U tom kontekstu, ulaganje u sustave ranog upozorenja, satelitsko izviđanje, cyber zaštitu i stratešku komunikaciju predstavlja ulaganje u budućnost. Europska unija tek treba izgraditi jedinstvenu doktrinu sigurnosti koja nadilazi ad hoc reakcije na krize. To je proces koji zahtijeva i političku volju i tehnološku sposobnost.

Europa više ne može biti samo gospodarska sila. Mora pokazati da je sposobna i za strateško promišljanje vlastite sigurnosti. To uključuje preuzimanje odgovornosti, ali ne i sukobljavanje sa saveznicima. Odnos sa Sjedinjenim Državama mora se temeljiti na partnerstvu, a ne ovisnosti. Pregovori, suradnja i koordinacija s Washingtonom su nužni, no konačna obrana europskih interesa mora biti u europskim rukama. Upravo zato, ulaganje u obranu nije trošak, nego dugoročna investicija u stabilnost, gospodarstvo i političku vjerodostojnost Europe.

Hrvatska u tom procesu zauzima racionalan i uravnotežen pristup. Pitanje obnove vojnog roka nije znak militarizacije, nego promišljen način stvaranja temeljne baze obučenih građana.

Dvomjesečna obuka dovoljna je za stvaranje pojedinačnog vojnika, ali ne i uigrane postrojbe. Zato Hrvatska mora paralelno graditi i tehničke i organizacijske sposobnosti – od komunikacijskih sustava do specijaliziranih pričuvnih snaga. Ključno je razumjeti da obuka i modernizacija nisu usmjerene na vođenje rata, nego na sprječavanje sukoba kroz demonstraciju spremnosti. Hrvatska time jača vlastitu otpornost i doprinosi kolektivnoj sigurnosti Europe.

Vojni sustav bez povjerenja građana ne može opstati. Pokazivanje vojnih sposobnosti i opreme nije propagandni čin, već element strateškog komuniciranja. Građani moraju znati u što država ulaže i zašto, jer to gradi društveno jedinstvo. Primjeri poput dolaska borbenih aviona Rafale pokazali su koliko je važno da narod vidi konkretne rezultate ulaganja u sigurnost. Ovakav pristup doprinosi osjećaju sigurnosti i nacionalnog ponosa te stvara transparentan okvir odnosa između obrane i društva.

Hrvatska nema veliku industrijsku bazu, ali ima pametnu obrambenu industriju. Njeni proizvodi – od kaciga do pješačkog naoružanja i specijaliziranih sustava – koriste se širom svijeta.

Umjesto pokušaja da se replicira model nekadašnje jugoslavenske industrije, Hrvatska se fokusira na kvalitetu, inovaciju i međunarodnu suradnju. Zajednički europski programi istraživanja i razvoja, objedinjene nabave i partnerstva s velikim obrambenim sustavima omogućuju našim tvrtkama da ostanu konkurentne i prepoznate.

Europa mora biti dovoljno snažna da se obrani sama, ali dovoljno mudra da to nikada ne mora dokazivati ratom. Hrvatska u tom okviru mora ostati dosljedna – graditi profesionalne oružane snage, razvijati pametnu industriju i održavati povjerenje građana. Ulaganje u sigurnost nije znak straha, nego izraz odgovorne politike. Samo društvo koje razumije da sigurnost počinje znanjem, a ne oružjem, može dugoročno sačuvati mir.

Ovaj tekst pridonosi edukaciji javnosti jer uvodi zrelo, racionalno i argumentirano razumijevanje sigurnosne politike Europe i Hrvatske – suprotno površnim ili senzacionalističkim narativima koji često dominiraju medijskim prostorom. Umjesto da promiče strah od sukoba ili nerealni optimizam o potpunoj zaštiti saveznika, autor jasno pokazuje da se sigurnost temelji na odgovornosti, strateškoj procjeni i građanskoj svijesti.

Prva važna edukativna komponenta teksta jest razdvajanje pitanja moći i pitanja mudrosti. Pitanje više nije „može li Europa ratovati“, nego „može li spriječiti rat“. To mijenja javni diskurs – umjesto retorike sukoba, naglasak se stavlja na odvraćanje, prevenciju i održivu stratešku stabilnost. Time se razbija česta dezinformacija da se jačanje obrane nužno tumači kao militarizacija ili priprema za rat.

Tekst također demistificira ulogu Sjedinjenih Država. Umjesto ideje o „potpunoj ovisnosti o Americi“ ili „potpunoj samodostatnosti Europe“, autor promiče partnerstvo umjesto ovisnosti. To je važan doprinos u borbi protiv geopolitičkih narativa koji stvaraju podjele – bilo antiameričke ili neorealističke. Time se potiče razumijevanje da europska sigurnost mora biti autonomna, ali ne izolirana – i da realna snaga proizlazi iz uravnotežene suradnje. Posebno važan doprinos borbi protiv dezinformacija nalazi se u poglavlju o Hrvatskoj. Obnova vojnog roka vrlo se često pogrešno prikazuje kao „priprema za rat“, no autor objašnjava da je riječ o stvaranju temelja znanja, koordinacije i otpornosti, a ne o militarizaciji društva. Takav argument smiruje napetosti, uči javnost razlikovati stvarnu ugrozu od političke odluke te uvodi logiku da obrana države počinje obukom, a ne oružjem.

Segment o strateškom komuniciranju također ima veliku edukativnu vrijednost. Autor naglašava da transparentnost i povjerenje nisu javni PR, nego nužni preduvjet uspješne obrambene politike. Kada građani znaju u što država ulaže i zašto, smanjuje se prostor za glasine, optužbe ili teorije zavjere – što predstavlja izravno suzbijanje dezinformacija i informacijske manipulacije. Time se gradi sigurnosna kultura povjerenja, a ne straha.

I na kraju, tekst jasno definira ključnu poruku: sigurnost počinje znanjem, a ne oružjem. Ovom porukom autor uvodi najviši stupanj informacijske otpornosti – sposobnost da građani razumiju sigurnost kao proces učenja, tehnologije, suradnje i odgovornosti, a ne kao nesigurni svijet prijetnji. To je upravo ono što smanjuje ranjivost društva na paniku, propagandu i destabilizirajuće narative.

Edukativna snaga teksta – u sažetom obliku:

Ovaj tekst ne samo da informira — on preoblikuje način razmišljanja o sigurnosti. To je najviši oblik edukacije protiv dezinformacija: uči društvo kako razmišljati strateški, odgovorno i kritički, bez panike i bez iluzija.