Analiza je nastala temeljem gostovanja izv. prof. dr. sc. Gordana Akrapa u podcastu „Špica s Macanom“, 22. ožujka 2025. 

Nismo ušli „iznenada“ u doba neizvjesnosti; hladnoratovski obrasci nikada nisu nestali, samo su promijenili intenzitet i alate. Danas svjedočimo Hladnom ratu 2.0 u kojemu Rusija protiv Europe vodi višedimenzionalni sukob – od energije i logistike do informacija i utjecaja.

Stabilnost međunarodnih odnosa oslanjala se na pretpostavku američke predvidivosti i poštovanja potpisanih obveza. Diskontinuitet – poruka da sporazumi vrijede „onoliko koliko traje mandat“ – multiplicira rizike i potiče revizioniste da testiraju granice. U takvim okolnostima Europa mora imati kapacitet djelovati i s Amerikom i bez nje.

Dvije nekada dominantne osovine – Pariz–Berlin–Moskva i Washington–London–Varšava – zamijenjene su funkcionalnijim okvirom Pariz–Berlin–London–Varšava, u koji se uklapaju nordijske i baltičke države. To nije samo vojna arhitektura; to je matrica za razvoj industrijskih, logističkih, tehnoloških i kapaciteta odvraćanja, uz zadržavanje političke kohezije.

Kina održava Rusiju „iznad vode“ jer joj treba kao strateška dubina prema Pacifiku i Arktiku – ne kao premoćan partner. U Sibiru i na Arktiku interesi se presijecaju, a demografija i resursi dugoročno proizvode trenje. Pritom je Kina već ušla u lance luka, sirovina i logističkih čvorišta – od Indo-Pacifika do Europe – bez kojih se globalni protok roba više ne može promišljati.

Rješenja koja nagrađuju agresiju stvaraju samo predah za sljedeću agresiju. Budućnost Europe ovisi o kredibilitetu odvraćanja: političkom, ekonomskom, informacijsko-kognitivnom i – tek na kraju – vojnom. „Zamrznuti“ aranžmani bez pravednog i održivog poretka vraćaju nas logici Sudeta: kratki mir, dugi trošak.

Ruske operacije utjecaja već godinama djeluju na europske političke procese: prikriveno financiranje, hibridne operacije, sabotaže, kibernapadi, manipulacija medijima i platformama. Odgovor je sustavan: zajednički standardi, digitalna forenzika, proaktivna strateška komunikacija i europska rješenja u digitalnom ekosustavu (od platformi do AI-a). Bez digitalnog suvereniteta nema ni političke.

Stabilna, suverena BiH s tri konstitutivna i suverena naroda strateški je interes Hrvatske i Europe. Srbija – ako ostane na paradigmi „srpskog svijeta“ i modelu upravljanja po uzoru na Kremlj – ostaje generator nestabilnosti. Zato su regionalna partnerstva (npr. s Albanijom i Kosovom) i uključenost EU nužni, ali uz jasne crvene linije prema hibridnim operacijama i revizionizmu.

Strategija i institucije: Strategija nacionalne sigurnosti mora imati godišnji ciklus evaluacije. Oružane snage su posljednja linija; prva su društvena otpornost, kritična infrastruktura i kognitivna obrana.

Nuklearni revival u Europi nije ideologija nego matematika stabilnosti mreže (frekvencija, bazna proizvodnja) i otpornosti opskrbe. Uz obnovljive izvore, HOPS-ova mreža, prijenosni prsteni i kapaciteti pohrane presudni su kao i rasprava o SMR-ovima.

Digitalni suverenitet: Razviti europske (i nacionalne) digitalne servise, standarde i podatkovne jezgre; smanjiti asimetriju u kojoj „robe“ izvozimo više, a „usluge“ (digitalne) uvozimo previše.

Strateško komuniciranje: Transparentno objašnjavanje ulaganja u sigurnost (od Rafalea do cybera) nije PR, nego uvjet društvene kohezije.

Operativne preporuke (sažeto)

1. U EU-u poduprijeti „Paris–Berlin–London–Varšava“ sigurnosni okvir, uz nordijsko-baltijski vektor.

2. Ubrzati europsku obrambenu industrijsku bazu: zajednički R&D, objedinjene nabave, interoperabilnost.

3. Formalizirati europsku „kognitivnu obranu“: standarde za platforme, protokole za brzo označavanje operacija utjecaja i financijsku trasu političkih aktera.

4. Ubrzati energetsku tranziciju s osloncem na nuklearnu bazu i mrežnu otpornost (prsteni, skladištenje, 400 kV jug–sjever).

5. Donijeti hrvatski plan digitalne autonomije (EU-kompatibilan): podatkovni prostori, AI kapacitete, pojačati sigurnosni standard i kulturu u javnom sektoru.

6. Godišnja revizija Strategije nacionalne sigurnosti je nužnost; jačanje Sveučilišta obrane i sigurnosti kao čvora znanja i doktrine.

7. Sustavno suzbijanje stranog prikrivenog financiranja politika i udruga.

8. Regionalno sidrenje: potpora BiH, suradnja s Albanijom i Kosovom, hladna glava prema beogradskim kriznim ciklusima.

9. Profesionalizirati krizno komuniciranje u institucijama: istina, brzina, konzistentnost.

10. Edukacija: od škola do državne uprave – prepoznavanje manipulacija, cyber-higijena, civilna zaštita 72+ sata.

Europa može ostati transatlantska – ali mora biti i samoodrživa. Odvraćanje nije militarizacija, nego racionalna politika koja smanjuje vjerojatnost rata. Hrvatska u toj jednadžbi treba biti proaktivna: čuvati teritorijalni, informacijski i digitalni suverenitet, jačati energetsku i društvenu otpornost te sustavno ulagati u znanje, industriju i povjerenje građana.

Ovaj tekst ne predstavlja samo geopolitičku analizu, nego alat za razumijevanje šireg konteksta u kojem nastaju i djeluju dezinformacije. Time postiže ključni edukativni cilj – javnost uči da dezinformacije nisu izolirani medijski problem, nego sastavni dio strateškog natjecanja velikih sila.

Prva poruka koju tekst prenosi jest da današnje stanje nesigurnosti u Europi nije iznenadni kaos, nego nastavak hladnoratovskih obrazaca u novom obliku. Time se građane potiče da događaje ne promatraju površno ili kratkoročno, nego da ih povezuju s povijesnim procesima i dugoročnim interesima aktera. Takav način razmišljanja razvija kritičko mišljenje – temelj borbe protiv dezinformacija. Posebno je važno što autor pokazuje da informacije jesu oružje, a ne samo „sredstvo komunikacije“. Obavijest jasno navodi da Rusija vodi višedimenzionalni sukob protiv Europe, u kojem su utjecaj na medije, manipulacija narativima i kibernetičke operacije jednako važne kao energija ili logistika. Time javnost uči da je medijski prostor dio sigurnosnog prostora, pa njegovo očuvanje zahtijeva stručnost, standarde i stalnu provjeru.

Doprinos edukaciji leži i u tome što tekst razlikuje taktičku (kratkoročnu) i stratešku (dugoročnu) upotrebu informacija. Primjer odnosa Kine i Rusije pokazuje kako se strateški interesi mogu skrivati iza medijskih narativa, što je važno za prepoznavanje skrivenog smisla vijesti koje se plasiraju u javnost. Javnost tako uči da svaka vijest ima svoj izvor, motiv i cilj – a to je ključno u razotkrivanju manipulacije.

Izrazito važan segment je dio o informacijskom i kognitivnom suverenitetu, gdje se jasno navodi da je potreban sustavan odgovor: digitalna forenzika, zajednički europski standardi, strateška komunikacija, detekcija operacija utjecaja i transparentno financiranje političkih aktera. Time se javnosti objašnjava da dezinformacije nisu stvar pojedinačnih lažnih vijesti, nego strukturiranih operacija koje zahtijevaju institucionalnu i tehnološku obranu.

Tekst također naglašava da je prva linija sigurnosti – informirana i educirana javnost. U operativnim preporukama izravno se spominje potreba za edukacijom: od škola do državne uprave – s fokusom na prepoznavanje manipulacija, cyber-higijenu i civilnu zaštitu. Time se pokazuje da otpornost društva ne nastaje „odozgo“, nego kombinacijom institucionalnih mjera i građanske informiranosti.

Konačna vrijednost ovog teksta u borbi protiv dezinformacija leži u promjeni načina razmišljanja: od reakcije na vijesti – prema proaktivnom razumijevanju uzroka i namjera. Autor time gradi mentalni okvir u kojem se dezinformacija ne promatra kao izolirana netočnost, nego kao simptom šire strategije. Upravo takav okvir presudan je za stvaranje otpornog društva koje zna prepoznati manipulaciju i razumjeti vlastite interese.