Analiza je nastala temeljem gostovanja vojnog analitičara Ivice Mandića u Dnevniku Nove TV emitiranom 11. ožujka 2025. godine.

Novi politički potezi Milorada Dodika i najava izmjena Ustava Republike Srpske otvorili su jedno od najozbiljnijih sigurnosnih poglavlja u Bosni i Hercegovini od završetka rata 1995. godine. U trenutku kada međunarodne snage pojačavaju prisutnost u zemlji, a EUFOR raspoređuje dodatne postrojbe i helikoptere, regionalna i europska sigurnosna arhitektura ponovno je na kušnji.

Dolazak dodatnih 400 vojnika EUFOR-a u BiH jasno pokazuje da međunarodna zajednica prepoznaje rastuće rizike i želi spriječiti svaku eskalaciju. Za sada nema naznaka da bi situacija mogla prijeći u oružani sukob – kako ističe vojni analitičar Ivica Mandić, snage Europske unije i NATO-a su premoćne i dovoljne da odvrate svaki pokušaj destabilizacije.

To znači da se potencijalni sukobi i provokacije, iako politički motivirani, i dalje nalaze pod snažnim međunarodnim nadzorom.

Dodikova inicijativa za donošenje novog ustava Republike Srpske nije samo unutarnje političko pitanje – ona ima šire geopolitičke implikacije. Njegovi potezi predstavljaju pokušaj institucionalnog izazivanja poretka uspostavljenog Daytonskim mirovnim sporazumom, uz stalno testiranje granica djelovanja visokog predstavnika međunarodne zajednice.

Istodobno, sve snažniji pritisci međunarodne javnosti, pozivi na procesuiranje i podrška teritorijalnom integritetu BiH iz Bruxellesa i Washingtona jasno daju do znanja da se ne tolerira retorika koja vodi ka disoluciji države.

Za Hrvatsku, kao potpisnicu Daytonskog sporazuma i članicu NATO-a i EU-a, stabilnost BiH ima strateški značaj. Politički akteri u Zagrebu ističu potrebu opreza, racionalnosti i koordinacije s euroatlantskim partnerima, uz jasno razumijevanje vlastitih nacionalnih interesa.

Kako upozoravaju hrvatski dužnosnici, interesi Hrvatske nisu uvijek identični interesima velikih članica Unije – poput Francuske ili Njemačke – stoga je važno zadržati stratešku samostalnost u promišljanju regionalnih sigurnosnih pitanja.

Istodobno, u kontekstu šire europske sigurnosne slike, otvara se pitanje sposobnosti Europe da samostalno reagira na krize u svom susjedstvu. Kako ističe ministar Božinović, vrijeme pasivnog promatranja završilo je – Europa mora preuzeti veću odgovornost za vlastitu obranu, umjesto da se oslanja isključivo na američku zaštitu. I financijski aspekt pokazuje rastuću ozbiljnost situacije: izdvajanja za europsku obranu planiraju se povećati na 1,5 % BDP-a, što bi omogućilo mobilizaciju od oko 650 milijardi eura u četiri godine – ključan korak prema jačanju obrambene autonomije.

Bosna i Hercegovina ponovno je postala lakmus-papir stabilnosti zapadnog Balkana. Dok Dodikove političke provokacije izazivaju zabrinutost, realna prijetnja oružanim sukobom zasad ne postoji zahvaljujući snažnoj prisutnosti međunarodnih snaga. Hrvatska, kao odgovorna članica euroatlantskih saveza, mora ostati aktivan i racionalan čimbenik stabilnosti – uz podršku teritorijalnom integritetu BiH, jačanje vlastite obrambene sposobnosti i promicanje politike dijaloga, a ne eskalacije.

Ovaj tekst ima snažnu edukativnu vrijednost jer razbija dvije ključne dezinformacijske opasnosti koje se često pojavljuju u javnom prostoru:

1. pretjerani alarmizam – „rat u BiH je neizbježan“, i

2. opasnu ravnodušnost – „BiH se nas ne tiče, to je njihov problem“.

Umjesto toga, autor nudi uravnotežen, faktografski i sigurnosno utemeljen pogled koji građane uči kako procjenjivati regionalne rizike bez panike, ali i bez naivnosti. Prva edukativna vrijednost teksta jest objašnjenje strateške uloge međunarodnih snaga. Naglašavajući prisutnost EUFOR-a i NATO-a, autor pokazuje da se potencijalna eskalacija u BiH nalazi pod aktivnim nadzorom, a ne na rubu rata. Time se razbija senzacionalistički narativ koji se često pojavljuje u medijima. Javnost uči da snažna međunarodna prisutnost djeluje kao instrument odvraćanja – a ne kao znak nadolazeće katastrofe. Ovo je važno za smanjenje širenja glasina, straha i političke manipulacije.

Druga važna poruka odnosi se na političku dimenziju sukoba. Autor objašnjava da Dodikovi potezi nisu samo lokalna politika, nego testiranje granica međunarodnog poretka i Daytonskog sporazuma. Ovakvo objašnjenje građanima omogućuje da razumiju kako dezinformacije i politički pritisci mogu postupno mijenjati realnost – ne preko ratnih sukoba, nego kroz institucionalno izazivanje, pravne manevre i medijsku retoriku.

Tekst posebno doprinosi edukaciji o ulozi Hrvatske. Umjesto konfliktnog ili romantičnog diskursa, autor nudi racionalnu poziciju: Hrvatska mora biti odgovorna, strateški usklađena sa saveznicima, ali i svjesna svojih specifičnih interesa. Ovim pristupom se razbija narativ o Hrvatskoj kao pasivnom promatraču ili kao akteru koji može djelovati samostalno; umjesto toga gradi se slika politički zrele države, koja svoje interese štiti kroz partnerstva, diplomaciju i vjerodostojnu obrambenu politiku. Edukativni doprinos posebno se očituje u razumijevanju učinka provokacija. Tekst pokazuje da krizama danas često ne prethodi oružana prijetnja, nego medijski narativi, testiranje institucija i pravna taktička igra. Ovim uvidom građani uče prepoznavati rane znakove destabilizacije, što jača otpornost na propagandu i manipulativne poruke.

Edukativna vrijednost teksta – sažetak:

Tekst pokazuje da politika, informacija i sigurnost u 21. stoljeću djeluju zajedno. Kriza se ne događa „iznenada“ – ona se najavljuje kroz retoriku, pravne poteze i testiranje institucija. Razumijevanjem tih procesa, građani i mediji postaju otporniji na manipulaciju, strah i političke spinove.