Analiza je nastala temeljem gostovanja izv. prof. dr.sc. Gordan Akrap u emisiji Novi dan na N1 televiziji 4. ožujka 2025.

Objava da Sjedinjene Američke Države prekidaju vojnu i obavještajnu pomoć Ukrajini predstavlja značajan preokret u globalnim sigurnosnim odnosima. Iako je riječ o ozbiljnoj odluci, Europa iz ove situacije može izvući pouke i pretvoriti krizu u priliku za jačanje vlastitih obrambenih i strateških sposobnosti.

Prekid pomoći Ukrajini ne znači i kraj njezine obrane. Moguće je brzo pregrupiranje i preraspodjela postojećih zaliha oružja unutar Europe. Financijski učinci odluke Sjedinjenih Američkih Država ograničeni su i mogu se nadoknaditi koordiniranim djelovanjem država članica Europske unije. Time Europa može dokazati sposobnost strateške autonomije.

Nova okolnost potiče jačanje europske vojne industrije i racionalizaciju proizvodnje. Umjesto oslanjanja na američko tržište, razvijat će se zajednička europska infrastruktura – smanjenje broja tipova oružja i kalibara, standardizacija i jačanje domaće proizvodnje. Takva konsolidacija povećava obrambenu samodostatnost i potiče europsko gospodarstvo.

Suvremeni sukobi ne vode se samo oružjem. Europske države moraju razvijati sustave zaštite od informacijsko-propagandnih i kibernetičkih napada. Kontrola digitalnog prostora i otpornost na dezinformacije postaju ključni elementi sigurnosti. Ukrajina je, u tom smislu, Europi omogućila nekoliko godina strateškog predaha koje treba iskoristiti za sustavnu pripremu.

Članak 5. Sjevernoatlantskog ugovora ostaje politički instrument kolektivne obrane, a ne automatizam. I u hipotetskom slučaju slabljenja američke uloge, europske članice NATO-a – osobito Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Poljska, Švedska i Finska – čine dovoljno snažan sigurnosni okvir koji može zadržati stabilnost kontinenta. Savez bi mogao biti oslabljen, ali ne i uništen.

Rusija više ne raspolaže kapacitetima za veliku kopnenu ofenzivu u Europi, ali ostaje moćna u financijskom i informacijskom prostoru. Kroz medije, političke mreže i digitalne kampanje potiče podjele unutar Europske unije te nastoji destabilizirati pojedine države. Takvo djelovanje treba prepoznati i ograničiti snažnijim mehanizmima protudezinformacijskih politika.

Utjecaj Rusije i njenih saveznika najvidljiviji je u regiji Zapadnog Balkana. Djelovanjem u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Srbiji i na Kosovu potiču se procesi koji mogu ugroziti stabilnost i sigurnost cijele regije. Povlačenje američkih i europskih vojnih snaga s Kosova otvorilo bi prostor za nove sukobe i izravno bi utjecalo na sigurnosnu situaciju Hrvatske.

Odluka SAD-a o obustavi pomoći Ukrajini ne smije se promatrati kao kraj zajedničke sigurnosti, već kao poticaj Europi da preuzme veću odgovornost. Kombinacijom industrijskog jačanja, informacijske otpornosti i političke kohezije moguće je zadržati stabilnost, osnažiti Ukrajinu i zaštititi europske interese, uključujući i sigurnost Zapadnog Balkana.

Ovaj tekst ima veliku edukativnu vrijednost jer razbija jedan od najopasnijih dezinformacijskih narativa koji se širi u javnom prostoru: da je „prekid američke pomoći Ukrajini kraj obrane Europe“ ili „početak novog rata u Europi“. Autor umjesto panike nudi razum, stratešku procjenu i konkretne korake koje Europa može poduzeti. Time se gradi otpornost društva – ne samo vojna, nego kognitivna, politička i informacijska. 

Prva ključna lekcija teksta jest objašnjenje da prekid američke pomoći nije kraj ukrajinske obrane, nego test sposobnosti Europe da djeluje samostalno. Time autor ruši lažne dileme („ili SAD – ili ništa“), koje često služe kao podloga za širenje straha, populizma ili političke paralize. Umjesto toga, pokazuje se da pouzdano savezništvo mora postati uravnoteženo partnerstvo – a ne jednostrana ovisnost. Druga velika edukativna vrijednost leži u objašnjenju industrijske konsolidacije Europe. Umjesto dezinformacijskog narativa o „militarizaciji Europe“, autor objašnjava da je riječ o racionalizaciji – ujednačavanje kalibara, zajednički razvoj sustava, udruživanje R&D kapaciteta. Time se građanima objašnjava ekonomska logika sigurnosti, što sprječava otežano javno prihvaćanje obrambenih ulaganja i razbija labirint teorija zavjere.

Treći važan doprinos borbi protiv dezinformacija odnosi se na informacijsko-kibernetičku dimenziju sukoba. Autor jasno pokazuje da rat nije samo kopneni i zračni – nego se vodi u informacijskom prostoru: lažnim narativima, propagandom, koordiniranim digitalnim kampanjama. Time tekst građane educira da kognitivna obrana postaje jednako važna kao i vojna. To je snažan protuotrov protiv kampanja koje mijenjaju percepciju javnosti prikazivanjem stvarnosti kroz emociju umjesto činjenica.

Tekst zatim realno procjenjuje snagu NATO-a bez SAD-a. Autor pritom smiruje panične narative objašnjenjem da bi Savez mogao oslabjeti, ali ne i nestati – jer u Europi već postoji jezgra sposobnih država (Francuska, UK, Poljska, Švedska, Finska). Ovo je vrlo važan argument jer sprječava dezinformacijske spinove o „napuštanju Europe“ i jača povjerenje u europske obrambene kapacitete. Uloga Rusije je također prikazana realno: vojno manjkava, ali informacijski izuzetno aktivna. Time se građane potiče da pojam „prijetnje“ ne traže samo u vojsci i tenkovima – nego u informacijskom prostoru, financijskim tokovima, političkom utjecaju i narativima koji mogu mijenjati percepciju stvarnosti. To je temelj prepoznavanja hibridnog ratovanja i jačanja mentalne otpornosti.

Edukativna vrijednost – u sažetom obliku:

Odluka SAD-a ne mijenja samo situaciju Ukrajine – ona mijenja način razmišljanja Europe.

Ako Europa želi ostati sigurna, mora naučiti:

• Suradnja nije ovisnost,

• Sigurnost nije samo vojska,

• Napad nije uvijek oružjem,

• A mir se ne održava sam od sebe.

To je upravo ono što gradi otpornu, informiranu i sigurnosno pismenu javnost – najbolji štit protiv dezinformacija.