Analiza je napisana temeljem gostovanja autora, izv. prof. dr. sc. Gordana Akrapa, u emisiji U mreži prvog Hrvatskog radija 1, emitiranoj 6. ožujka 2025.

Europa ulazi u razdoblje intenzivnog jačanja obrambenih sposobnosti. Najavljena politička odluka o mobiliziranju znatnih sredstava za naoružavanje na razini EU odraz je promjene paradigme: sigurnost se više ne smije prepuštati drugima, nego je treba graditi i održavati na vlastitim kapacitetima. Hrvatska u tom kontekstu već provodi niz modernizacijskih projekata te paralelno jača domaću obrambenu industriju. Ovaj tekst daje okvirnu stručnu procjenu ključnih sigurnosnih, industrijskih i društvenih elemenata tog procesa te preporuke za daljnje djelovanje.

Odluka o snažnijem opremanju i modernizaciji na razini Europe označava odmak od iluzije „permanentnog mira“. Obrambena politika mora biti utemeljena na realnim procjenama prijetnji i vlastitim sposobnostima odvraćanja. Uporaba oružanih snaga nije rješenje za svaku krizu; one su krajnja mjera. No da bi bile učinkovite kada su doista potrebne, države moraju u miru graditi sposobnosti, razvijati pričuvu i održavati operativnu spremnost.

U suvremenim uvjetima obrane ne dostaje misliti samo o teritoriju. Uz prostorni (teritorijalni) suverenitet nužno je čuvati informacijski (kontrola i zaštita informacija, komunikacijskih sustava i narativa) te digitalni suverenitet (kibernetička sigurnost, otpornost na elektroničko djelovanje). Bez istodobnog upravljanja sve tri domene, ukupni suverenitet ostaje ranjiv: protivnik može ciljati volju, komunikacije i kritičnu infrastrukturu i prije nego što dođe do fizičkog sukoba.

Hrvatska provodi višegodišnji ciklus modernizacije s težištem na strateškim sposobnostima i interoperabilnosti. Prioritet je stvaranje uravnoteženog seta sposobnosti: od lovačkog zrakoplovstva i raketno-topničkih sustava, preko besposadnih platformi, do suvremenih C2 i ISR rješenja. Modernizacija se promatra kao kontinuirani proces—ne kao jednokratna kupnja—jer tehnologija i doktrine brzo evoluiraju.

Besposadni sustavi postali su višenamjenski nosači sposobnosti (izviđanje, EW, kibernetičko djelovanje, nošenje ubojitih sredstava, protubrodske i protuzračne zadaće). Njihova učinkovitost traje dok protivnik ne uspostavi adekvatnu elektroničku i protudronsku obranu. Zaključak: razvoj besposadnih platformi mora ići u paru s razvojem sustava elektroničke obrane, protudronskih osjetila i zaštitnih mjera, kao i s obukom za decentralizirano, raspršeno djelovanje.

Hrvatska obrambena industrija zadržala je jezgru konkurentnih kapaciteta (osobna oprema i balistika, naoružanje i streljivo, specijalna plovila/vozila, ICT/kibernetika). Klasterizacija olakšava koordinaciju, izvoz i uključivanje u europske dobavne lance.

Za daljnji iskorak nužno je:

1. Postići dugoročnije okvirne sporazume s OSRH i MUP-om,

2. Osigurati potporu certifikacijama i standardizaciji za EU/NATO tržišta,

3. Omogućiti jače veze industrije i znanosti (R&D, testni poligoni, living-lab okruženja),

4. Aktivno koristiti instrumente zajedničkih europskih nabava.

Vlastita proizvodnja streljiva predstavlja kritičnu točku otpornosti. Projekt treba provesti kao greenfield uz najviše sigurnosne standarde, s jasnim planom diverzifikacije kalibara i osiguravanjem repromaterijala. Paralelno je potrebno sustavno graditi robne zalihe (hrana, gorivo, medicinska sredstva, kritična oprema) kako bi država i društvo zadržali funkcionalnost u duljim krizama i prekidima opskrbnih lanaca.

Rast izdvajanja za obranu nije sam sebi svrha; mora biti vezan uz mjerljive sposobnosti i domaću dodanu vrijednost. Kako se približavamo višim razinama izdvajanja, prioritete treba usmjeriti na:

1. sposobnosti brzog oporavka (održavanje, pričuva),

2. kiber- i informacijsku obranu,

3. domaći R&D s potencijalom izvoza i transfera tehnologije,

4. obuku (redovni sastav i pričuva) kao multiplikator svih investicija.

Zajedničke nabave mogu sniziti troškove i ubrzati standardizaciju, ali trpe od administrativne sporosti i neujednačenih kriterija. 

Preporuke:

1. pojednostaviti i ubrzati evaluaciju;

2. unaprijed dogovoriti “košarice” standardnih proizvoda;

3. osigurati prednarudžbe kako bi industrija mogla proširiti kapacitete;

4. uključiti SME dobavljače preko klastera;

5. vezati R&D komponente uz svaku veću nabavu.

Snaga obrane ne počiva samo na tehnici nego na kulturi sigurnosti i sigurnosnoj kulturi: odgovornosti pojedinca, otpornosti zajednica i povjerenju u institucije. Obuka, pa i ona kratka, ima vrijednost ako se kontinuirano nadograđuje kroz vježbe pričuve i civilne zaštite te ako je popraćena edukacijom o informacijskim i digitalnim rizicima.

Europa i Hrvatska ulaze u ciklus u kojem je odvraćanje ponovno temelj očuvanja mira. Uspjeh ovisi o tri uvjeta:

1. uravnotežen razvoj sposobnosti (profesionalna vojska + pričuva + civilna zaštita + kibersigurnost),

2. otporniji dobavni lanci (domaća proizvodnja streljiva, robne zalihe, europske zajedničke nabave),

3. kultura sigurnosti kao društvena vrijednost (informirani građani, obučene zajednice, povjerenje u institucije).

Za rat se ne priprema u ratu, nego u miru. Tko u miru ne ulaže u sposobnosti, u krizi skupo plaća vrijeme.

Ovaj tekst razbija dvije česte manipulacije u javnom prostoru:

1. „Europa se naoružava jer dolazi rat.“

2. „Hrvatska gubi suverenitet i slijepo slijedi velike sile.“

Umjesto toga, autor uvodi argumentiranu tezu: jačanje obrambenih kapaciteta nije znak militarizacije, nego signal zdrave i racionalne politike odvraćanja. Time se gradi otpornost društva i smanjuje rizik sukoba — ne povećava ga. Tekst jasno objašnjava da je vrijeme „sigurnosnog sna“ završilo te da Europa mora sama biti u stanju održati mir.

Autor uvodi koncept „tri suvereniteta“ – teritorijalnog, informacijskog i digitalnog. Time javnost shvaća da suvremena sigurnost više nije samo pitanje vojske i granica, već i medija, podataka, interneta i javnog mnijenja. To je izravna obrana od dezinformacija koje ciljaju volju, povjerenje i koheziju društva.

Naglašava se da obrambena industrija nije „ratni biznis“ nego gospodarska i tehnološka poluga razvoja. Objašnjava se uloga klastera, standardizacije, suradnje s EU i NATO tržištima – čime se prekida narativ o tajnim ugovorima i „skrivenim obvezama prema zapadu“.

Tekst pokazuje kako su modernizacija vojske, razvoj pričuve, civilna zaštita, digitalna sigurnost i obuka građana zapravo investicija u društvenu stabilnost, a ne priprema za sukobe. U javnom prostoru to je ključan argument protiv straha i polarizacije.

Naglašava se da se sposobnosti moraju graditi “u miru”, jer tko ne ulaže u miru – u krizi plaća cijenu ne znanja, nego vremena. To mijenja percepciju javnosti: obrana nije rat, nego održavanje mira.

Zašto je tekst važan za javnu raspravu? Ovaj pristup otvara prostor za racionalnu debatu:

1. ne govori o neprijatelju, nego o otpornosti

2. ne govori o ratu, nego o odvraćanju

3. ne govori o tajnim interesima, nego o javnoj odgovornosti

4. ne širi paniku, nego gradi povjerenje

To je najviša razina borbe protiv dezinformacija – jer umjesto da se „gasi vatra“, sustavno se sprječava da se ona uopće pojavi.

Ovaj tekst ne promiče uzbunu, već zrelost društva. Pokazuje da je sigurnost stvar kulture, znanja i planiranja – a ne oružja. Na taj način postaje važan edukacijski materijal i model kako se argumentima, a ne strahom, jača demokracija i otpornost na dezinformacije.