Globalna sigurnosna arhitektura, rizik teritorijalnih ustupaka i posljedice za Europu i Hrvatsku
Napomena:
Analiza je napisana temeljem gostovanja autora, izv. prof. dr. sc. Gordana Akrapa, u programu Hrvatskog radija 1, emitiranim 22. veljače 2025.
Uvod
Promjene u globalnoj politici nakon povratka američkog predsjednika Donalda Trumpa potaknule su ubrzane i često nekonzistentne inicijative oko „prekida rata“ u Ukrajini. Istodobno, održavaju se razgovori između SAD-a i Rusije bez neposrednog sudjelovanja Ukrajine i EU-a, što otvara ozbiljna pitanja o legitimitetu, održivosti i učincima mogućih dogovora na međunarodni poredak. Ključno upozorenje glasi: svaka teritorijalna koncesija Rusiji bila bi udar na temeljne norme i snažan generator novih kriza.
O teritorijalnim ustupcima kao okidaču urušavanja poretka
Bilo kakvo „rješenje“ koje nagrađuje agresiju normalizira nasilnu promjenu granica. Time se potiče replikacijski efekt u drugim žarištima (Azija, Bliski istok, jugoistočna Europa), slabi odvraćanje i ruši kredibilitet međunarodnih jamstava te otvara Pandorina kutija lokalnih i regionalnih revizionizama. U takvom okruženju vjerojatna je eskalacija tijekom sljedeće dvije do tri godine, sa znatno većim rizicima šireg međunarodnog sukoba.
O geopolitičkim reperkusijama: azijski i europski horizont
U Aziji, poništena norma teritorijalne nepovredivosti povećava pritisak oko Tajvana i susjednih akvatorija, gdje regionalne sile testiraju granice. U Europi, s oslabljenom euroatlantskom kohezijom i administrativno sporim instrumentima EU-a, stvara se prostor za ruski i druge utjecaje, hibridno djelovanje te ucjene energijom, informacijama i sigurnošću.
O ulozi SAD–Rusija kanala i isključenju Ukrajine i EU-a
Kanali Washington–Moskva nisu sami po sebi sporni; sporni su format i ishodi. Bez neposrednog sudjelovanja Ukrajine i su-kreiranja EU-a, svaki sporazum bit će kratkog vijeka, s visokim rizikom nekontroliranih posljedica na europsku sigurnost.
O informacijsko–psihološkoj dimenziji i narativima
Javne izjave koje delegitimiraju ukrajinsko vodstvo ili prepisuju krivnju žrtvi dio su informacijskih operacija. Cilj im je oslabiti volju za otpor, potaknuti podjele unutar savezništva i legitimirati revizionističke zahtjeve. Odgovor mora biti koordinirana strateška komunikacija i otpornost na dezinformacije.
O posljedicama za male države i preporukama za Hrvatsku
Male države postaju ranjive kad norme oslabe. Hrvatska treba:
1. Održavati i obnavljati profesionalni sastav i pričuvu, te prioritetno jačati protudronske, elektroničke, izviđačke i zapovjedne sposobnosti.
2. Osigurati otpornost dobavnih lanaca kroz domaću proizvodnju streljiva i kritične opreme, te formirati robne zalihe hrane, goriva, medicinskih sredstava i rezervnih dijelova.
3. Razvijati kulturu sigurnosti i civilnu zaštitu kroz kontinuiranu obuku i vježbe, te podizati digitalnu sigurnosnu kulturu i svijest o informacijskim prijetnjama.
4. Ojačati diplomatsko sidrenje kroz aktivnu ulogu u EU i NATO formatima te jasno zastupati načelo da nema teritorijalnih koncesija agresiji.
O europskom odgovoru i nužnim korekcijama
Europska unija mora paralelno ubrzati zajedničke nabave, osnažiti industrijski kapacitet i pojačati političku koheziju oko crvene linije: nema nagrađivanja agresije. To uključuje prednarudžbe, standardizirane „košarice“, uključivanje manjih dobavljača u klasterske modele i povećanje ulaganja u proizvodne kapacitete za streljivo i protudronske sustave.
Zaključak
Teritorijalne koncesije Rusiji značile bi kolaps normativne arhitekture i poziv na daljnje revizionizme. Održiv mir zahtijeva uključivanje Ukrajine i EU-a u svaku fazu dogovora te povratak načelima međunarodnog prava. Hrvatska mora hladno i sustavno povećavati otpornost: sposobnosti obrane, industrijsku samodostatnost u kritičnim segmentima i kulturu sigurnosti. Za mir se ne pregovara slabostima, nego sposobnošću odvraćanja i jedinstvom saveznika.
Kako analiza globalne sigurnosne arhitekture i rizika teritorijalnih ustupaka doprinosi borbi protiv dezinformacija
Ovaj tekst ima važnu edukativnu i stratešku funkciju jer jasno objašnjava zašto je svaka ideja o „miru po cijenu teritorija“ opasna i manipulativna. U javnom prostoru često se pojavljuju poruke koje sugeriraju da bi „ustupak teritorija bio razumno rješenje“, ali autor pokazuje da bi takav potez u stvarnosti potaknuo daljnje agresije, narušio međunarodno pravo i oslabio globalnu sigurnosnu arhitekturu. Time se izravno suzbija narativ koji legalizira nasilje kroz retoriku „pragmatičnog mira“.
Tekst razjašnjava da pregovori koji se vode između SAD-a i Rusije bez Ukrajine i EU-a nisu pregovori o miru, nego proces političkog sondiranja. U tom trenutku javnost mora razumjeti da izostanak Ukrajine iz formalnog procesa pregovora otvara prostor za dezinformacije, političke spinove i iskrivljena tumačenja stvarnosti. Upravo zato autor upozorava na nužnost transparentnosti, legitimnosti i uključivanja ključnih aktera kako bi se spriječilo stvaranje neodrživih i potencijalno opasnih dogovora. Time se potiče kritičko razumijevanje međunarodnih događaja i odbacivanje površnih, medijski privlačnih „rješenja“.
Posebno važan doprinos borbi protiv dezinformacija nalazi se u analizi informacijskih i psiholoških operacija. Tekst upozorava da izjave koje delegitimiraju ukrajinsko vodstvo, prebacuju odgovornost na žrtvu ili prikazuju agresora kao „racionalnog pregovarača“ često nisu neutralni politički stavovi, nego dio informacijskog rata. Time se građanima daje alat za prepoznavanje spinova, propagande i manipulacije – što je ključna komponenta javne otpornosti na medijski pritisak i oblikovanje percepcije.
Velika vrijednost analize nalazi se i u poruci malim državama poput Hrvatske. Tekst ne stvara osjećaj nemoći, nego racionalno pokazuje koje konkretne korake treba poduzeti da bi se očuvala suverenost i sposobnost odgovora na potencijalne krize. Time se odbacuje fatalizam i jača strateška kultura odgovornosti: modernizacija vojske, robne zalihe, digitalna sigurnost, civilna zaštita, ravnopravno sudjelovanje u međunarodnim forumima i aktivno zagovaranje načela da se agresija ne smije nagraditi kompromisom. To je jasna suprotnost retorici koja tvrdi da „male države ionako ništa ne odlučuju“ – takve poruke često su oblik dezinformacije koje imaju cilj paralizirati društvo.
Kroz ovu analizu javnost dobiva poruku da mir nije posljedica popuštanja agresiji nego rezultat vjerodostojnog odvraćanja i jedinstva saveznika. Ako se u javnosti prihvati ideja da je teritorijalni ustupak prihvatljiva cijena mira, stvara se presedan koji može potaknuti nove sukobe diljem svijeta. Zato tekst ističe da se o miru ne pregovara slabostima nego sposobnošću da se obrani međunarodno pravo – što je temelj za očuvanje stabilnosti Europe i sigurnosti Hrvatske.
ATENA